ŽANA ALPEZA: Bože pokaži nam ljudskost?

PRO Oglas

Polako na vrhovima prstiju Ti se obraćam. Ne bih Te željela probuditi, znam da si umoran od čovjeka.

Znam da Ti je traje dan 24h, kod tebe nema vremena. Znam, svaki sekunda ove planete čuješ dozivanje na tisuće i tisuće glasova. Znam, da te oni preklinju, mole, da im oprostiš, da im podariš kap milosti. Polako kao kroz pamuk potiho prolazim da oprostiš naše grijehe, slabi smo Bože, lako padnemo na testu zvanom „ljudskost“. Dao si nam veliku zadaću da je riješimo test zvani „kako biti dobar čovjek“? Mnogi se nisu snašli na tom putu, posrnuli su, idu po trnju, neki su uspjeli do pola puta, neki Ti se skrušeno obraćaju da im pokažeš kako da zaobiđu zlo, mržnju, sukob, strepnju, neki su, Hvala Ti Bože, pokorno i ponizno došli do milosti i prosvjetljenja.

Ne smijem te buditi, polako ti šapućem pokaži nam put od ove kaldrme da dođemo do zelene ravnice. Odavno nisam čula ovu riječ, negdje kao da je ostala zatrpana u rudnicima nepronađenog zlata. Gdje smo to Bože počinili korake koji vode ka pohlepi, koji ne zastaju pred zavisti, srdžbom, inatom? Jeli ta ljudskost ostala zatrpana u rudnicima, ili još ima nade u tunelu gdje se pokušavaju Sunčeve zrake probiti da iziđe?

Ja sam tvoje pokorno janje koje te svake večeri moli da olakšaš patnje, muke, glad, siromaštvo. Bože, ne čuješ mi korake, osjećam u tijelu kako mi trnci prolaze da te ne probudim. Koliko si se trudio, i trudiš da čovjeka izvedeš na put ljubavi, nade, poštenja. Ja sam janje koje traži zagrljaj majke koja je umrla već odavno, Bože nedostaje mi, samo kad bi imala sekundu života da joj dotaknem prste koji su se od bolesti osušili. Znam da je s tobom, i da ćeš je čuvati. Tisuće i tisuće maloljetne djece diljem svijeta su ostali bez majke, bez tvog oslonca za obitelj. Nije samo majčina ljubav i prisustvo to koje im nedostaje, nedostaje im hrane, nemaju nikakvo osnovno obrazovanje, piju zagađenu vodu, bolesni su, umiru na rukama liječnika.

Bože, srce mi puca kada gledam onu djecu iz raznih dijelova svijeta kojima se rebra vide od neuhranjenosti, usne im ispucale, ručice tanke kao slamke, u očima odsijeva pogled koji govori što sam ja kriv?

Bože, bolesni su i oni što svoj život su poklonili idolopoklonstvu od stjecanja i nagomilavanja bogatstva bez skromnosti, njihova duša je miljama daleko od ljudi koji pate od gladi, siromaštva. Besramno se izrugivanju onima koji nisu društveni status njihovog ranga. Ovo je veća bolest od bilo kojeg karcinoma, toliko ih je novac zaslijepio da ne vide ništa osim njega.Zaboravili su na „ljudskost“ odavno ih je pohlepa ponijela putem egocentrizma.

KAD SE ŽIVOT SMRAČI!

Kada život nanese oluje i pustoš u naš život, tako se sve čini beznadno i nemoguće. Vapijući i zazivajući Boga da nam pomogneš u ovom mraku „ti šutiš“. Ubija nas ta tišina , tišina koja ništa ne obećava, tišina koja odjekuje kilometrima niz prostranstva naše duše. O Bože, znamo da smo grješnici, poslušaj naš vapaj.

Vrijeme šutnje može biti ispunjeno strahom, ali ironično je da ova vremena zahtijevaju više vjere. U našem duhovnom životu dolaze vremena kada naš entuzijazam nije toliko stvaran kao kad smo započeli svoj hod s Bogom. To nije pokazatelj prestanka… možda je da Bog to vrijeme koristi za nešto veće nego što ste mogli zamisliti… ali što god slijedi, najvjerojatnije će trebati dublju razinu povjerenja.

Bog će jednog dana prekinuti tišinu… i kad to učini, BIT će dobro. Ako se motate u tuzi, bit ćete manje spremni primiti dobre stvari koje dolaze. Ne zbog svojih okolnosti, već zbog svoje vjere, odjenimo se u radost dok čekamo da nas Bog blagoslovi nakon razdoblja šutnje.

TIŠINA OBEĆAVA

Što možemo učiniti kad Bog djeluje tiho, a život je mračan? Možemo se moliti s biblijskim piscima koji vape Bogu:

Tebe, Gospodine, pozivam; kameno moja, ne budi mi gluh, da, ako me šutiš, ne postanem poput onih koji silaze u jamu. (Psalam 28: 1)

O Bože, ne šuti; ne šuti i ne budi miran, Bože! (Psalam 83: 1) Vapim za pomoć, a vi mi ne odgovarate; Stojim, a ti samo mene gledaš.

Također se možemo sjetiti da, koliko god tišina izgledala, Bog obećava da je privremena.

Gospodin, Bog vaš, usred vas je, pobjednički ratnik. Veselit će se nad vama s radošću, bit će tih u svojoj ljubavi, obradovat će se nad vama uzvicima radosti.

To što ne možemo čuti Boga kako se veseli ne znači da nam se ne raduje uzvicima radosti. Slijepo ili gluho dijete možda neće vidjeti očevo lice niti čuti njegove riječi, ali unatoč tome može naučiti osjećati njegovu ljubav i naklonost. Obećanje kupljeno krvlju kaže da će ovaj kratki život pratiti cijelu vječnost u kojoj će njegova djeca “vidjeti njegovo lice”.

Kad prolazimo kroz vrijeme tišine, prvi korak koji bismo trebali poduzeti je onaj koji su nam napravili po uzoru: budi iskren s Gospodinom. Otkrijmo svoje srce pred njim, čak i kad su naša srca ispunjena pitanjima i nevoljama o onome što se čini kao tišina Božja. Kao što David piše u Psalam 62 :

„Samo Boga samo moja duša čeka u tišini;
od njega dolazi moje spasenje

Sa čime god se suočili, donesite to Gospodinu. Razgovarajte s njim, budite iskreni pred njim. Vjerujte da vas čuje, sklonite se njegovoj vjernosti i znajte da je iza svake teške tišine moćan Bog koji vas voli.

Žana Alpeza / OTPOR.Media

SLUČAJ "AMIR GROSS KABIRI"

POSLJEDNJE OBJAVLJENO