Za djecu bi roditelji trebali predstavljati „Bogolika Stvorenja“, ali jeli tako???
Dali je tako u našem životu?
PIŠE: Žana Alpeza / OTPOR.Media
Promatrajući roditelje mi gledamo, učimo i prihvaćamo primjenjujemo sve što oni rade, jer ne možemo drugačije. Kako je živjeti odrastati, koračati u život onoj djeci koja potječu iz kaotičnih obitelji, neurednih domova, gdje je samo ponekad prisutna ljubav!
To što sam navela „neuredan kaotičan način života“ to ne mora biti da je roditelj lopov, kriminalac, ili slično. Isto tako to mogu biti roditelji koji se bave nekim od profesija medicine, prava, i nama se čini kao da imaju uredan život, a on je ustvari lišen „ljubavi“.
Roditelji koji odgajaju svoju djecu na način da nemaju vremena za njih, nemaju pažnje, nemaju snage, itd.. oni će poduzeti mjere usred njihovog nestašluka, bezazlene igre, itd.
Na način brutalno bijesno, bez primišljenje namjere, te ne analizirajući problem, o tome koji je konkretan. Oblik reakcije bio potreban. S druge strane oni roditelji koji posvećuju svojoj djeci pažnju, ljubav, vrijeme, itd.. oni će njih primjetiti na suptilan način promatrati će najmanje detalje kako jedu, kako izgovaraju, bezazlene laži, kako se smiju.. itd. Ova djeca će izrasti u jednu samosvjesnu vrijednu osobu koja je suštinski za mentalno zdravlje, i predstavlja stub samodiscipline.
Ali znamo da ovakvo uvjerenje se mora steći u ranom djetinjstvu, u zrelijim godinama je to teže nadoknaditi s tima da se treba reći da ova djeca tj. poslije odrasle osobe koje nisu imale oslonac potpore roditelja, nažalost ne svi, imaju kao „ugrađeni kompas“ koji im pruža i pokazuje te unutrašnje osjećaje sigurnosti, i vrijednosti.
Ali što je sa onom djecom koja su napuštena, dali zbog smrti, zanemarivanja, ili zbog nedostatka ljubavi. Ta djeca koja su psihički ili stvarno napuštena sazrijevaju bez osjećaja da je svijet sigurno mjesto. Zbog tog osjećaja oni ga smatra strašnim, zbunjujućim, zastrašajućim, i nisu spriječeni da se u sadašnjem trenutku odreknu trenutačnog stanja u ime većeg zadovoljenja, ljubavi sigurnosti za budućnost.
Zašto ih zovemo „Grijesi otaca ili Grijesi roditelja“ upravo iz opravdanog razloga, a to je da im nisu pružili osnovnu bazu, stup, na neki način oni će doživotno ali mukotrpno se uspinjati i to uspinjanje nažalost nerijetko završi „Neuspjehom“.
Slušajući i proučavajući dr. profesora akademika Vladetu Jerotića na njegovim predavanjima, on kaže da te osobe koje su na neki način bile lišene ljubavi, pažnje, oslonca, potpore u mladim danima za životnu pripremu budućeg života, se dogodi nešto što on kaže „Božje milosrđe“, a to mi kažemo za osobu koja je ostala bez roditelja, prolazila težak život, izrasla u jednu dobru, stabilnu zrelu osobu….
Ali nažalost rijetki su!
Žana Alpeza / OTPOR.Media
