U talogu svega izvanrednog i natprosječnog, radije biram obično!

Kada bacite s rukama blato, onaj talog ostaje na vašim rukama.

Ne pomišljam da se svidim drugima u novoj markiranoj garderobi da bi u društvu bila prihvaćena, tko to ili što me tjera u talog besprijekornog? Ja volim ono u čemu se dobro osjećam, gdje želim reći što hoću i što mislim, gdje je iskreni osmjeh bez bora samo umjetna maska laži.

Kod mene nema taloga koji me sprječavaju da budem ono što jesam, otvorena, poletna, ostvarujući i istražujući ovo čudo što se zove “život”.

Kao da su nam usadili čipove pa moramo koračati što besprijekornije kroz život, ne pitajući koliko je taj kamen težak.

Poželjela sam da svaki dan susrećem što više jednostavnih, obični ljudi koji ne vuku sidro koje se odavno naviklo na njihova leđa.

Da hodam bosa niz kaldrmu, osjećajući toplu zemlju pod nogama, gledam plavo nebo, okrećući se u travi punoj mirisa.

Da se smijem kao dijete, koje je dobilo svoju prvu igračku da čitajući dopirem do prostranstva mašte, bajke, bježeći iz nametnutog taloga .

Poželjela sam se kupati u rijeci koja je okovana zelenilom boja, da se izležavam na plaži bez ljudi, isklesani tijela, besprijekornog tena, bježeći od laži,

Čekam kad će pasti snijeg da obujem duboke čizme, rukavice, šal, i šetajući po snijegu, gledam prema pahuljama koje besprijekorno padaju na tlo.

Poželjela sam da imam baku ,da mi isplete džemper, pape, šal, rukavice, koji podsjećaju na topli dom.

Poželjela sam da majka nije umrla, da mi napravi štrudlu od oraha, skrivajući se i kradeći koji komad dok se hladi.

Poželi čovjek izići iz ove džungle “besprijekornog”, bez teški riječi , tišina da sve kaže.

Tko to nas laže i laže da, trebamo biti besprijekorni i izvanredni, dok život juri pored nas mi se ubijamo da se svidimo drugima. Iziđite iz tog kaosa taloga, stvorite svoj mikro svijet u kojem ćete se osjećati svoji.

Svoj mir, blagostanje, tko ili što to može platiti!

Žana Alpeza / OTPOR^.Media