Zašto se Srbija ubrzano naoružava?

PRO Oglas

Švedski ministar civilne obrane Carl-Oskar Bohlin upozorava Šveđane: “Mnogi su to rekli prije mene, ali dopustite mi da to učinim u službenom svojstvu, potpuno jasno: moglo bi doći do rata u Švedskoj.” I švedski ministar obrane Pål Jonson upozorava sugrađane: “Svijet je postao opasniji nego što je bio prije samo godinu dana.”

Ako to govore švedski ministri, u državi koja je skoro pa potpuno okružena saveznicima (izuzev ruske enklave Kalinjingrad i ruskog dijela izlaza na Baltik kod Sankt-Peterburga), što bi naši ministri trebali govoriti našoj javnosti?

U BiH Dodik uporno najavljuje proglašenje samostalnosti Republike Srpske i pripojenje Srbiji. U Crnoj Gori na vlast su došle prosrpsko-ruske stranke. Čak i Orban svako malo pokazuje kartu Velike Mađarske do Jadrana. Nekadašnji srpski ministar obrane i donedavni šef Bezbedonosno-informativne agencije Aleksandar Vulin daje izjave za državnu agenciju Srna da se srpski svet stvara i da proces ujedinjenja ne može biti zaustavljen.

Da ne bi sve ostalo samo na riječima, Srbija se ubrzano naoružava. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić za tamošnje medije izjavljuje: “Hrvati će imati de facto 12 aparata, modernih, ali ipak polovnih. Mi smo u fazi nabavke novih 12 modernijih aparata, tako da ćemo svakako biti, poslije Rumunjske i Mađarske, najznačajnija sila po pitanju ratnog zrakoplovstva, ne računajući Grčku.” Vučić je pritom mislio na kupnju 12 novih Rafalea.

Doduše, Vučić mogućnost kupnje Rafalea spominje svaki put kad se Plenković time pohvali u javnosti. Ovog puta povod je bila izjava Plenkovića danas u Parizu gdje je prisustvovao komemoraciji za nedavno preminulog Jacquesa Delorsa.

Na pitanje kako ide nabava Rafalea Plenković je odgovorio da se sve odvija po planu te pridodao: “Na ovaj način dižemo sposobnosti hrvatskog ratnog zrakoplovstva na razinu da praktički od Njemačke do Grčke nema nijedne druge države koja će imati snažnije zrakoplovstvo od Hrvatske”, naglasivši kako je to plod “strateškog partnerstva između Hrvatske i Francuske”.

Nesumnjivo je da bi Vučić rado kupio 12 novih Rafalea. Samo kad ne bi bilo jedne “sitnice” – Rafalei su jako, jako skupi. Hrvatska će za 12 polovnih platiti 1.2 milijarde eura pa će uz troškove gradnje i opremanja baze na Plesu, kupnje naoružanja i opreme za održavanje ukupni trošak uvođenja Rafalea u operativnu uporabu biti puno veći od dvije milijarde eura.

Reuters je 9. lipnja prošle godine objavio tekst u kojem se kaže da bi Srbija pristala na najvišu cijenu od tri milijarde eura, pa plus isti ti troškovi koje će imati i HRZ, ukupni troškovi bi im se popeli na više od četiri milijarde eura. Može li to Srbija platiti?

Trenutno Srbija puno više ulaže u jačanje protuzračnog sustava. Kupljeno je šest ruskih samovoznih topničko-raketnih sustava Pancir (jedan se slupao na autoputu pa sad imaju pet). Kupljene su i četiri bitnice kineskog PZO raketnog sustava FK-3. Vučić i srpsko ratno zrakoplovstvo puno bi radije ruske sustave (posebno S-400 i S-500), no moraju se zadovoljiti kineskim koji su u pravilu slabija kopija ruskih.

Uz kineski PZO Srbija je kupila vrlo moderne francuske radare za nadzor zračnog prostora Thalesov GM 400 i GM 200. Najavljena je i kupnja radara GM 60. Ti radari sami po sebi ne bi izazivali zabrinutost da Vučić ne najavljuje daljnju kupnju protuzračnih sustava. S obzirom na nemogućnost kupnje iz Rusije, najvjerojatnije kineske.

Još prije Srbija je od Cipra kupila 11 jurišnih helikoptera Mi-35P. To je značajno poboljšana izvedenica helikoptera Mi-24 koji je u Domovinskom ratu koristila Hrvatska vojska. Proces nabave novih tenkova i drugih borbenih vozila iz Rusije onemogućila je ruska agresija na Ukrajinu i uvedene sankcije Rusiji.

Sredinom 2021. isporučeni su zadnji od 30 T-72B1 MS, koji iz topovske cijevi mogu ispaliti/lansirati vođeni projektil 9M119M Refleks (srpska vojska navodno je dobila i nekoliko tih projektila). Ti su tenkovi bili poklon Rusije, nakon čega su trebale uslijediti i konkretne srpske narudžbe.

Ništa od prije navedenog ne bi bilo ni približno toliko značajno da 4. siječnja ove godine Generalštab Vojske Srbije nije obznanio da se ponovo uvodi vojni rok: “U cilju podizanja obrambenih sposobnosti Vojske Srbije, kroz pomlađivanje i unaprjeđenje popune i obučenosti aktivnog i rezervnog sastava, Generalštab Vojske Srbije kao najviši stručni i štabni organ za pripremu i upotrebu Vojske Srbije u miru i ratu pokrenuo je inicijativu i predložio predsjedniku Republike i vrhovnom komandantu Vojske Srbije Aleksandru Vučiću ponovno uvođenje obaveze služenja vojnog roka, u trajanju do četiri mjeseca.”

Ako se taj prijedlog na kraju usvoji, a sigurno hoće, to će bitno promijeniti odnos snaga na zapadnom Balkanu. Jer sve to oružje koje je stiglo i koje će stizati treba vojnike koji će njime baratati.

Srpska vojska (kao i hrvatska) ima ogromne probleme s popunom. Može se reći da ni Srbin više ne ide rado u vojnike. Po Military Balance iz 2022. godine, srpska vojska ima 28.150 profesionalnih pripadnika, od čega je 13.250 u kopnenoj vojsci. Ratnu pričuvu čini još 50 tisuća pričuvnika.

Masovna javna kampanja privlačenja novih vojnika bila je neuspješna pa se srpska vojska sve teže popunjava. Posebno kopnena vojska, čiji pripadnici svako malo moraju na “kopnenu zonu bezbednosti”, tj. granicu s Kosovom, koju Srbi nazivaju “administrativnom linijom prema Kosovu”.

Kako je to tek privremena granica prema, po Beogradu, privremeno otuđenom dijelu Srbije, vojska ne smije izgraditi karaule pa vojnici provedu tjedne u kontejnerima, ljeti na paklenoj vrućini, zimi se smrzavajući. Stoga je jako puno vojnika koji su imali “sreću i čast” da se tamo nađu nekoliko puta odlučilo da im je dosta vojne karijere.

Priča o povratku obveze vojnog roka u Srbiji nije nova. Državni mediji, prije svega RTS, započeli su s opsežnom kampanjom pripreme stanovništva još 2021. godine. No onda je Vučić zaključio da je bolje takvo pitanje ostaviti za iza izbora. Izbori su prošli pa je došlo vrijeme da mladi Srbi i Srpkinje (one za sada dragovoljno) odu u vojsku.

Zašto je povratak vojne obveze u Srbiji tako važan i opasan? Po srpskom zavodu za statistiku, svake godine oko 34 tisuće Srba (oko 33 tisuće djevojaka) napuni 18 godina i to je kapacitet koji se teoretski može poslati na odsluženje vojnog roka. Naravno da će značajan dio pokušati i uspjeti izbjeći tu obvezu.

No kad bi godišnje vojni rok odslužilo 20 tisuća ročnika, za samo pet godina srpska vojska bi imala ratnu pričuvu od najmanje 150 tisuća vojnika (ročnici/pričuvnici + postojeća pričuva). Za usporedbu, Hrvatska vojska na papiru ima pričuvu od tek 21 tisuće i svakim danom sve manje oružane snage jer više ljudi napušta sustav nego što novih ulazi u njega.

Svježa iskustva iz rata u Ukrajini dokazuju koliko je masa važna. Ništa manje nego u vrijeme Domovinskog rata kad je Hrvatska vojska imala više od 200 tisuća pripadnika. Znači deset puta više nego što sad može skupiti. No tada je to mogla jer se oslanjala na obavezu služenja vojnog roka u bivšoj Jugoslaviji i dobro razrađen sustav teritorijalne obrane. A onda je krenuo proces rastrojavanja, koji je vrhunac dostigao 2008. godine suspendiranjem vojne obveze.

Kako nitko od susjeda (osim Austrije) nije imao obvezu služenja vojnog roka, pa tako ni veliku ratnu pričuvu, to nije bio problem. No sada Srbija vraćanjem obveze potpuno mijenja odnose snaga.

Mario Galić / Index.hr

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

SLUČAJ "AMIR GROSS KABIRI"

POSLJEDNJE OBJAVLJENO