Brojna su prapovijesna nalazišta na našem području, mnoga od njih i doista unikatna pa tako i ključna za razumijevanje rane europske povijesti. Znamo, recimo, da je poljoprivreda iz Anadolije u Europu došla upravo kroz ovo naše područje, kroz Slavoniju. Može se na temelju do sada obavljenih istraživanja zaključiti da ne samo da se radilo o za ono doba visoko razvijenim kulturama, poput vučedolske, već gotovo i o civilizacijama. Na našem se području dogodio i jedan od najvećih prapovijesnih masakara. Uistinu, puno je saznanja u nas o počecima europske civilizacije. I ta istraživanja traju i dalje, u smjeru koji doista tek treba istražiti. A to je život tih prvih zajednica na našem prostoru. U časopisu Scientific Reports, dijelu obitelji Nature, izašao je rad pod nazivom Reconstructing genetic histories and social organisation in Neolithic and Bronze Age Croatia koji potpisuju ugledni europski znanstvenici Ron Pinhasi, Suzanne Freilich, Harald Ringbauer, Stephan Schiffels kao i naši Mario Novak, Dženi Los te Dinko Tresić Pavičić. Ovo se istraživanje napravilo kroz suradnju Sveučilište u Beču, Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju iz Lepiziga, Instituta za antropologiju u Zagrebu te tvrtke Kaducej d.o.o. koja je provodila arheološka istraživanja. Studija se bavi isključivo hrvatskim nalazištima, jednog neolitičkog kod Osijeka, datirano oko 4700.-4300. god. pr. Kr.; jednog brončanodobnog u Baranji, datirano oko 1800.-1600. god. pr. Kr.
Riječ je o sekvenciranju 28 genoma ljudi koji su živjeli na tom području u prapovijesti pa sada po prvi puta imamo vrlo jasne podatke o krvnoj srodnosti, društvenim odnosima i organizaciji, obrascima međusobnih seksualnih odnosa. U tom smislu, došlo se i do jedne sasvim nove i neobične spoznaje. Čini se da je u tim ranim zajednicama bio prisutan i – incest. Za disciplinu koja se ovime bavi vjerojatno niste do sada čuli, riječ je o arheogenetici kojom se doprinijelo boljem razumijevanju drevnih migracija i miješanja populacija u Europi tokom neolitika i brončanog doba. S ovom studijom u kojoj su sekvencirani kompletni genomi 28 osoba s dva arheološka na istoku Hrvatske nastoji se popuniti praznina u ovim istraživanjima gdje su nedostajali upravo ovi naši lokaliteti. Time su se stekli i uvidi u genetsku povijest i društvene strukture našeg područja.
Iako je ovo područje iznimno važno za razumijevanje populacijskih i kulturnih tranzicija u Europi, ograničena dostupnost ljudskih ostataka nije dozvoljavala dobivanje detaljnih informacija o genetskom podrijetlu i društvenoj složenosti prapovijesnih populacija, kaže prva autorica Suzanne Freilich, znanstvenica s Instituta Max Planck za znanost o ljudskoj povijesti i Sveučilišta u Beču. Riječ je, dakle, o neolitičkom naselju Popova zemlja kraj Belog Manastira datiranom između 4700. i 4300. god. Pr. Kr. Koje pripada tzv. Sopotskoj kulturi. Ovdje je pokopano mnogo djece, osobito djevojčica, posebno uz rubove zemunica.
Jedno je pitanje na koje smo pokušali odgovoriti predstavljaju li pojedinci pokopani u istim kućama pripadnike proširene obitelji i jesu li međusobno biološki povezani, kaže Dženi Los, voditeljica zaštitnih arheoloških istraživanja na Popovoj zemlji.
Otkrili smo da se pojedinci s različitim pogrebnim obredima nisu razlikovali po svom genetskom podrijetlu, što je već zabilježeno i za populacije iz ranog neolitika. Također smo otkrili visok stupanj raznolikosti haplotipova i, unatoč veličini samog nalazišta i zajednice koja je tamo prebivala, nema blisko povezanih pojedinaca, kaže Los. Nekropola Jagodnjak-Krčevine iz srednjeg brončanog doba koja pripada tzv. transdanubijskoj kulturi inkrustirane keramike i datirana je između 1800. i 1600. god. pr. Kr.
Ovo nalazište sadrži kosturne ukope koji su približno istovremeni s ukopima s dalmatinske obale, a mi smo željeli saznati jesu li pojedinci iz ovih različitih ekoregija imali slično porijeklo, kaže Stephan Schiffels s Instituta Max Planck za znanost o ljudskoj povijesti. Znanstvenici su otkrili da su ti ljudi zapravo imali vrlo različito podrijetlo zbog znatno većeg genetskog udjela zapadnoeuropskih lovaca/sakupljača iz razdoblja mezolitika u genetskom profilu osoba iz Jagodnjaka. Ovakav profil zabilježen je u malom broju drevnih genoma sa sjevera Karpatske kotline. Ovi novi genetski rezultati podupiru arheološke dokaze koji ukazuju na zajedničku povijest populacija koje su nastavale Karpatsku kotlinu, kao i na prisutnost intenzivnih trgovačkih i razmjenskih mreža tijekom brončanog doba na tom području, navodi se u priopćenju uz ovaj intrigantan novi rad.
Također smo otkrili da su svi muškarci s ovog nalazišta imali identične haplotipove Y kromosoma, kaže Mario Novak, znanstveni suradnik na Institutu za antropologiju iz Zagreba.
Identificirali smo brojne muške rođake u prvom i drugom koljenu kao i one daljeg srodstva, dok jedina žena s ovog nalazišta čiji je genom rekonstruiran nije bila u srodstvu niti s jednim pojedincem što ukazuje na patrilokalnu društvenu organizaciju u kojoj žene napuštaju vlastiti dom kako bi se pridružile obitelji i zajednici svog supruga, kaže Novak. Interesantno je pogledati i na koji se način došlo do ovih saznanja koja faktično govore o incestuoznim odnosima u ovoj zajednici.
Riječ je o potpuno novoj paleogenetičkoj metodi (tzv. hapROH metoda) koju je razvio kolega Harald Ringbauer, jedan od koautora ovog istraživanja. Do danas je ta metoda korištena u svega dvije ili tri studije (jedna od njih je i paleogenetička analiza bakrenodobnog masakra iz Potočana kraj Požege) i ona u biti služi za određivanje razine srođivanja (seksualnih odnosa bliskih rođaka i djece rođene iz takvih odnosa) i rekonstrukciju načina određivanja seksualnih partnera u svrhu dobivanja potomstva u drevnim populacijama, objasnio nam je dr. Novak. Istraživanje pruža i nove detalje o neolitičkim ukopima unutar naselja, temi koja je dosta dugo predmet debata u arheološkim i antropološkim krugovima. Studija je pokazala da način pokopavanja u Popovoj zemlji nije bio povezan s krvnim (biološkim) srodstvom, nego je najvjerojatnije bila rezultat određenog sistema vjerovanja u toj neolitičkoj zajednici. No, možda u načinu pokopa ima i još nečega.
Pokopavanje djece (posebice vrlo male djece, bebe) uz zidove ili ispod podova kuća je dosta čest običaj u neolitičkim zajednicama na području čitave Europe, Sredozemlja i Bliskog Istoka. Vjerojatno je imalo neku ulogu povezanu sa ondašnjim vjerovanjima, možda je bila riječ o kultu plodnosti ili slično, koliko s moje strane mogu reći. Što se tiče zajednice iz Jagodnjaka, definitivno je da je tamo postojala određena društvena stratifikacija, pa možda i nekakva vrsta “protoplemstva”. Generalno, smatra se da do izraženije društvene stratifikacije u prapovijesnim društvima dolazi s upotrebom metala (bakar, bronca) što je definitivno i ovdje slučaj, kaže naš znanstvenik.
