Jedna vrsta slatkovodnog planktona postala je prvi organizam koji je viđen kako uspijeva samo na ishrani virusima, prema novoj studiji istraživača sa Sveučilišta Nebraska-Lincoln u SAD-u. Virusi se često slučajno unose u organizam, a mogu čak i začiniti prehranu određenih morskih životinja. Ali da bi se kvalificirali kao virusojedi, virusi bi trebali pridonijeti značajnoj količini energije ili hranjivih tvari svom konzumentu.
Mikrob Halteria čest je rod protista za kojeg se zna da leti uokolo dok ga njegove trepavice poput dlaka guraju kroz vodu. Ne samo da su laboratorijski uzorci cilijata konzumirali kloroviruse dodane u njihovu okolinu, divovski virus potaknuo je rast Halterije i povećao veličinu njezine populacije. Posljedični učinci široke potrošnje klorovirusa u divljini mogli bi imati dubok utjecaj na ciklus ugljika. Poznato je da inficiraju mikroskopske zelene alge, klorovirusi uzrokuju raspadanje svojih domaćina, oslobađajući ugljik i druge hranjive tvari u okoliš. “Ako pomnožite grubu procjenu o tome koliko ima virusa, koliko ima cilijata i koliko ima vode, dolazi se do ove ogromne količine energije koja se kreće uzbrdo u hranidbenom lancu”, kaže ekolog John DeLong sa Sveučilišta od Nebraske-Lincolna.
Čemu služe?
“Ako se ovo događa u razmjerima za koje mislimo da bi moglo biti, trebalo bi potpuno promijeniti naš pogled na globalno kruženje ugljika.” Istraživanje je trajalo tri godine, a temeljilo se na ideji da veliki broj virusa i mikroorganizama koji se mogu naći u vodi može dovesti do toga da one prve pojedu – iako nije bilo mnogo prethodnih studija kojima bi se znanstvenici mogli obratiti za referencu.
Postoje neke dobre stvari unutar virusa ako ste organizam koji se želi hraniti, uključujući aminokiseline, nukleinske kiseline, lipide, dušik i fosfor. Sigurno bi nešto htjelo napraviti obrok od toga, razmišljali su istraživači. Tim je prikupio uzorke vode iz ribnjaka i dodao im kloroviruse, tražeći da vide tretira li neka vrsta viruse kao hranu, a ne kao prijetnju. To ih je dovelo do Halteria i Parameciuma, koji su oboje uspijevali u vodi. Dok je Paramecij grickao viruse, njegova veličina i broj jedva da su se pomakli. Halteria se, s druge strane, hranila njima, koristeći klorovirus kao izvor hranjivih tvari. Populacija cilijata porasla je oko 15 puta u dva dana, dok je populacija virusa pala sto puta. “Isprva je bila samo sugestija da postoji više Halteria organizama”, kaže DeLong pa nastavlja, “Ali tada su bili dovoljno veliki da sam ih mogao zgrabiti vrhom pipete, staviti ih u čistu kap i moći ih prebrojati.”
Fluorescentna zelena boja korištena je za označavanje DNK klorovirusa prije nego što je uvedena u dvije vrste planktona. To je potvrdilo da su virusi bili pojedeni: vakuole – mikrobni ekvivalent želuca – svijetlele su zeleno od hranjenja. Daljnja analiza otkrila je da rast Halterije u usporedbi s padom klorovirusa odgovara omjerima viđenim u drugim mikroskopskim odnosima predatora i plijena u vodenom okolišu, dajući timu više dokaza o tome što se događa.
Ovdje ima još puno toga za istražiti. Istraživači žele sagledati kako virojedi mogu utjecati na hranidbenu mrežu, evoluciju vrsta i otpornost populacija. No, prije toga moraju prikupiti dokaze da se to događa u divljini. “Bio sam motiviran utvrditi je li ovo čudno ili nije, ali zapravo nije samo što to nitko dosad nije primijetio”, kaže DeLong i zaključuje: “Sada moramo ići saznati je li to istina u prirodi.”
