Jesen je tiho uplovila u naše živote i donijela nam tmurne i oblačne dane ispunjene kišom i južinom koja mnogima donosi i zdravstvene probleme, pa je i naše raspoloženje ovih dana u skladu sa vremenom.
Voljeli bi da je drukčije i bolje ali navikli smo na ono što nas zatekne jer znamo da ne može svaki dan biti sunce i radost u našim životima.
Živimo život teških vremena koji je obilježen bolestima i našim fizičkim nestankom i teško i sve teže se borimo protiv tih pošasti koje nam umanjuju kvalitetu života, a da smo sve manje svjesni da nam život lagano i nepovratno prolazi u trpljenjima i boli.
Kad smo iz rata izašli slavodobitno i ponosno, mislili smo da je sve najgore daleko iza nas i da će sve što će doći biti samo radost i nagrada za ono što smo uložili u našu slobodu i samostalnost.
Ali kao i puno puta do tada i danas, skoro 30 godina iza toga slavnog trenutka ponovo ponavljamo životnu i najživotniju lekciju a ona glasi da čovjek uči dok je živ.
Jesmo li zbilja tolike neznalice i loši učenici da moramo toliko učiti? Jesmo li kasno počeli?
Jesmo li na kraju krajeva zaslužili da nam bude dobro?
Godine se broje a mi sve više podvlačimo crtu i želimo znati rezultat onoga što smo radili, ali sve više dolazimo do spoznaje da smo u prazno živjeli, jer smatramo da smo zbog onoga što smo uložili, a to su naši životi, ipak više zaslužili.
Bijesni smo jer su naše živote i naše srce koje je kucalo za Domovinu i za svakog čovjeka iskoristili bića bez srca i duše kako bi u pustinji njihovih osjećaja ukrali nama našu radost.
Zašto je moralo tako biti i zašto je i danas tako, pitamo se?Zašto je ljudsko prokletstvo i glad za propadljivim jače od naše vjere i naših plemenitih razmišljanja i djela?Gdje je nestao čovjek koji je stvoren na sliku i priliku božju?
Homo homini lupus, (čovjek je čovjeku vuk), rekli bi stari latini i izrekli povijesnu istinu, ali i odgovor na pitanje zašto moramo učiti cijeli život mi najsavršeniji živi stvorovi na ovoj planeti, vrhunac božjeg stvaranja.
A da je uistinu čovjek čovjeku vuk pokazuju nam svaki dan novopečeni branitelji koji su svoj status stekli debelo u miru, u vrijeme kad su mnogi istinski branitelji preselili na nebeska prostranstva, a mnogi živi vode svoje životne bitke za preživljavanje i opstojnost svojih obitelji i u znoju lica svoga jedu kruh svoj svagdanji, šute i umiru.
Tijelo je prošlo rat i mnogi nisu bili ranjeni, ali je sada ranjena naša duša, smrtno ranjena i čeka svoj kraj dostojanstveno. Upravo onako kako nam je bilo i na prvoj crti kada smo čekali svoj kraj.
Jeste li svjesni dragi ljudi da ste novcem kojim ste kupili vaše kriminalne privilegije i lažna braniteljska primanja poubijali više ljudi nego što ih je poginulo u ratu? Jeste li svjesni da je novac koji dobijate kroz lažna braniteljska primanja krvav od krvi istinskih branitelja, mrtvih i živih i da vam ne može donijeti blagostanje, nego naprotiv plač i škrgut zubi?
Jeste li svjesni da svoju djecu živu pokopavate? Je li to doista želite???
Zašto se prodajete vi branitelji koji ste časno izašli iz rata, a onda za „judine škude“ prodali svoju slobodu raznim strankama i političkim šibicarima za bijedno zaposlenje vas samih ili članova vaših obitelji, a za uzvrat potpuno izgubili slobodu razmišljanja i odlučivanja?
Vaša „sloboda“ je zapravo ropska ovisnost o tuđem mišljenju. Time što ste se predali, svojevoljno ili prisilno volji drugoga ostali ste bez slobode i došli u stanje ropstva.
Jeste li svjesni da je napuštanje Boga izvor svih ljudskih problema? Znate li da put do slobode vodi isključivo preko križa, a ne uživanja i lagodnog života koji mislite da ste osigurali?
Znate li da potiskivana istina kad-tad eksplodira i da će prije ili poslije doći i da će vas pitati za vaša zlodjela i da vam vaše slugansko pravdanje neće pomoći?
Prije više godina u radijskoj emisiji „Agape“ u kojoj su sudjelovali predstavnici zaboravljenih branitelja u vremenu predviđenom za pitanja slušatelja, javio se jedan svećenik i postavio znakovito pitanje, a ono je glasilo: “Može li se pričestiti i ispovjediti čovjek koji ima primanja iz rata, a nije bio u ratu“? Mi zaboravljeni branitelji ovome pitanju dodajemo i one koji svjesno lažu državu i svjesno kradu istinske branitelje, a vi koji to činite postavite to pitanje sami sebi jer će vam kad-tad biti postavljeno, samo će možda za vas koji to činite tada biti kasno.
Mi zaboravljeni branitelji smo upozoravali i upozoravat ćemo jer to smatramo svojom svetom dužnosti, na nepravdu prema istinskim braniteljima, ali i prema običnom poštenom čovjeku koji je danas više no ikad izložen pogibeljnoj napasti. I koliko god to zvučalo kao samohvala naša je udruga svojom borbom izborila to da današnji branitelji i „branitelji“ dobivaju i tu bijednu egzistencijalnu naknadu i niti jedna druga braniteljska udruga u Hrvata.
Dapače druge braniteljske udruge koje su same sebi svrha, odnosno oni koji su ih osnovali, su samo sebi osigurali lažna i nezaslužena primanja, a članstvo su iskoristili kao običnu marvu.
Nitko nam od onih koji su ostvarili egzistencijalnu naknadu nije rekao niti hvala, a kamoli da je došao i priznao našu žrtvu koju samo mi i naše obitelji znamo koliko je teška bila.
Nikada za to nismo tražili nikakva priznanja niti lovore, ali sada tražimo da nas se konačno počne uvažavati kao ljude koji se bore za prava čovjeka-branitelja.
Pozivamo stoga još jednom vladajuće strukture da konačno počnu služiti čovjeku jer su za to birani na izborima, jer su današnjem svijetu potrebni svjedoci a ne učitelji.
Pozivamo odgovorne iz tijela vlasti u našem gradu da nas se sjete prilikom obilježavanja dana branitelja, da sudjelujemo u kreiranju protokola toga dana i da se konačno i mi javno obratimo braniteljima, a ne da nam se svake godine obraća jedan te isti čovjek, kompromitirane prošlosti i sadašnjosti i vrlo upitne budućnosti, čovjek koji svojim ponašanjem za vrijeme rata, ali i trenutno apsolutno odudara od lika branitelja i kao takav je potpuni promašaj.
Je li moguće da u Odboru za branitelje koji kreira protokol za Dan branitelja nema predstavnika Udruge Zaboravljeni branitelji? Da, moguće je, ali ne i slučajno i mi na vrijeme upozoravamo na tu činjenicu koja se ponavlja godinama. Zašto smo i tu zapostavljeni?
U situaciji kada bi trebali znati koliki traže ispruženu ruku čovjeka i Božji sućutni pogled, počnite veće jednom primjenjivati iste kriterije na sve branitelje, a ne da stalno postoje privilegirani i oni ostali. Radeći tako učinit ćete najviše za sebe, ali i za one branitelje kojima je potrebna pomoć.
Bilo bi nam drago i srcu milo kao i velikom broju našega puka kad bi i naši svećenici kad već upozoravaju na druge negativnosti u životima čovjeka, u svojim propovijedima upozorili i na lažne branitelje i njihove licemjerne postupke otimanja onoga što im ne pripada, kao i na one istinske branitelje koji su se za ovozemaljske blagodati prodali moćnicima i vladarima ovoga svijeta i time pljunuli u lice žrtvi branitelja.
Pozivamo i obitelji poginulih branitelja da konačno nađu načina i dignu svoj glas protiv lažnih branitelja i onih koji su kupili svoja primanja i time jasno rekli što misle i kako poimaju vaše najmilije koji su ostavili svoje živote po raznim bojišnicama.
Nemojte pristajati na mizeriju da vas vide samo na dan obilježavanja dana branitelja, tapšu po ramenu i onako usput s vama smišljeno prozbore ono što vam je drago čuti.
Upozoravamo vas također da u situaciji kada više no ikada sebičnost izjeda tijelo i dušu hrvatskog čovjeka, ne možete istodobno biti privatno „dobar katolik“, a javno šutljiv oportunist. Pokažite svoju neospornu snagu jer ste jednostavno dužni zbog žrtve vaših najmilijih biti na istom putu gdje su oni stali i pokazat će te svoju dosljednost, jer ako podržavate lažljivce onda ste i sami takvi.
Mi zaboravljeni branitelji smo ostali tamo gdje smo i bili, u ratu poželjni i traženi, u miru obespravljeni i progonjeni, ali se ne predajemo, ne stajemo, jer smo ponosni ljudi.
Naša žrtva ide dalje i iće će dok budemo postojali.
UDRUGA ZABORAVLJENI BRANITELJI
LJUBUŠKI
