Iskusni vozač šlepera iz BiH s godinama iskustva širom Amerike i Europe, nedavno je doživio ozbiljnu nepravdu u Zagrebu, gdje je ostao bez novca i radne dokumentacije.
“Našao sam se u potpuno obespravljenoj situaciji zbog postupaka poslodavca Rešida Ožegovića, vlasnika transportne firme Dennis Transport d.o.o. Umjesto stabilnosti i profesionalne suradnje kojoj sam se nadao sa spomenutim poslodavcem, u Zagrebu sam naišao na financijsku prevaru i napustio posao, očajan, razočaran i bez resursa za povratak kući.” – započinje svoju priču Samir Nametak za portal OTPOR.Media
Od početka nade u stabilno zaposlenje do financijske prevare
“Na pragu financijske krize, prije par mjeseci odlučio sam prihvatiti posao u firmi Dennis Transport d.o.o. u Zagrebu, koju vodi bosanski poslodavac. Vjerujući da ću pronaći sigurno zaposlenje i da je Rešid prije svega čovjek, čovjek od riječi, posudio sam novac i zaputio se autobusom u Zagreb. Sa Rešidom sam se prije toga redovno čuo preko vibera i stvarno sam mislio da smo kliknuli i da je insan, čovjek od riječi. Nadao sam se uspješnom poslovanju s njim na obostrano zadovoljstvo. Prvih nekoliko dana u Zagrebu proveo sam u njegovom stanu, dok smo čekali da se završi sva potrebna dokumentacija za početak rada. Počelo je da se rađa i neko prijateljstva među nama, makar sam ja to tako doživljavao.
Pritisnut financijskom situacijom i računima koji su se gomilali, s dvoje male djece kući i trećim na putu, par mjeseci prije zaposlenja u firmi Dennis Transport d.o.o. prodao sam vlastiti automobil kako bi olakšao financijski teret koji je pritiskao moju obitelj i mene.
Rješenje se činilo nadohvat ruke kada sam vidio da Rešid u svom posjedu ima više automobila i kada sam ga upitao da li bi mu prodao automobil na način da ga plaćam na rate, Rešid je pristao. Dogovor je bio jednostavan i na riječ: moja rata bi iznosila 250 eura, te sam morao platiti dodatnih 500 eura za registraciju čiji je istek bio ubrzo.
Poslije prve ture odmah sam vratio novac koji mi je posudio za puta i platio 500 eura za registraciju vozila. Plaćanje je obavljeno “na ruke”, bez formalnog ugovora i bankovne transakcije, s povjerenjem da će Rešid ispoštovati dogovor.
Poslije prve ture s kamionom, kući sam se zaputio s tim istim automobilom. Rešid i ja nastavili smo suradnju bez ikakvih problema i nakon pet dana provedenih kući s obitelji opet sam krenuo na poslovni put, na novu turu. Poslije obavljenog posla Rešidu sam vratio zaduženje i isplatio ratu od 250 eura. Dao mi je nešto novca i dogovor je bio da mi ostatak uplati sutradan. Došao sam kući i čekao isplatu. Prvo me lagao da nije u Zagrebu – da će mi uplatiti novac čim uđe u Zagreb. Nakon par sati sam ga opet zovnuo i na telefon mi se javila njegova nevjenčana supruga koja mi je rekla da je ‘Rešo nešto otišao do grada’, i pitala me ‘Je li hitno…’ Već tada sam se uvjerio da me Rešo laže i pokušava napraviti budalom.
Znači davno je došao u Zagreb, proveo je vrijeme kući, otišao je do grada, meni ništa uplatio nije i ne javlja se na telefon. Reagirao sam kao što reagira svaki normalan čovjek kad se ne ispoštuje obećana riječ i tražio svoj novac koji mi je taj dan obećao isplatiti. Vrlo brzo sam dobio odgovor od njega da ako mi nešto ne paše da se razdužim i napustim posao. Drugim riječima ako mu se ne sviđa što vrti moje pare i što me laže i petlja da se slobodno razdužim. Ja sam samo tražio svoj zarađeni novac, jer nema potrebe da je u tuđem džepu, pošto sam ga ja krvavo zaradio i potreban mi je.
Vrlo brzo sam shvatio da niti automobil nije u stanju u kojem mi je predstavljeno. Vozilo je imalo ozbiljne tehničke probleme zbog kojih je bilo nesigurno za svakodnevnu vožnju, pa sam odlučio da ga vratim i zatražim povrat novca. Zaputio sam se na novu turu u Zagreb, opet se zadužujući za novi poslovni poduhvat, jer je moj novac bio u njegovom džepu. Rešidu sam vratio ključeve i automobil i tražio svoj novac nazad, na isti način na koji sam ga dao. Međutim, na moj zahtjev poslodavac je reagirao odbijanjem – prvo me uvjeravajući da “novac mora provući kroz firmu”, iako je cijeli iznos primio u ruke. Situacija se dalje zakomplicirala kada sam najavio da neću nastaviti raditi bez povrata sredstava i isplate zaostatka plaće. Kada kažem zaostatka plaće pričam o zarađenom novcu koji mi je obećao platiti još prošli put kad sam došao s ture kući, što nije uradio.
Pod pritiskom, poslodavac mi je tek kasno navečer uplatio 200 eura i poslao 500 eura mojoj supruzi preko western uniona. I tu mi je ostao kratak 50 eura. Istovremeno, obećao je isplatiti ostatak novca 15-og u mjesecu, ali ja nisam mogao čekati bez osnovnih sredstava. Prisiljen da prenoćim u kamionu, u kojem nije radilo grijanje, iduće jutro proveo sam smrznut u hladnom vozilu, bez ikakvih uvjeta za normalan rad, ali ipak krenuo na utovar. I tu mi Rešid traži, znajući da imam samo 200 eura u džepu koje mi je prethodnu noć uplatio, da stavim 100 eura na DarsGo aparat (što je on kao vlasnik kamiona morao osigurati) preko koje plaća putarinu. Znači, opet me vraća unazad.”
Apel na društvenim mrežama i pomoć kolega vozača
“Moja supruga, zabrinuta za situaciju u kojoj sam se našao, odlučila je potražiti pomoć putem popularne Facebook stranice Teretnjaci.ba, gdje je zatražila prijevoz za mene do Mostara. Ubrzo su se javili kolege vozači koji su ponudili podršku, a jedan od njih, također Hercegovac, Mostarac, ponudio je da me preveze natrag u BiH, točnije do Mostara gdje živim. Iako sam ujutro bio upućen na utovar, nakon savjeta supruge odlučio sam prekinuti posao, okrenuti kamion koji je bio na putu na utovar i zaputiti se prema kolegi koji me čekao da me poveze kući. Odlučio sam bez najave napustiti Zagreb, svjestan da je bolje krenuti kući nego se dalje mučiti bez osnovnih uvjeta i sigurnosti, pogotovo nakon što mi je, znajući da kod sebe imam samo 200 eura zatražio da 100 stavim na DarsGo. Da to nisam uradio, ne bih mogao na autoput, ne bih mogao ništa i nigdje.
Prije nego što sam se našao s kolegom vozačem, koji mi je odlučio pomoći i prebaciti me kući, ostavio sam kamion na sigurnoj lokaciji, a da bi izbjegao mogući fizički sukob s poslodavcem, da me ne bi tražio preko gps-a, isključio sam telefon. Ne radi straha od fizičkog sukoba, nego radi posljedica koje bih mogao snositi zbog istog, jer sam strani državljanin sa privremenim prebivalištem u Zagrebu. Supruga me obavijestila da je poslodavac kontaktirao upućujući prijetnje i lažne optužbe, nazivajući mene lažovom, i drugim uvredljivim imenima i lažno tvrdeći da sam “uzeo bankovne kartice firme”.
Situacija je dodatno pogoršana time što su moji ključni dokumenti – uključujući radnu dozvolu i papire neophodne za vozački posao – ostali u Rešidovom automobilu. Usprkos višestrukim pokušajima, Ožegović odbija vratiti dokumentaciju, kao i novac u iznosu od 550 eura koji mi duguje, ostavljajući me bez mogućnosti da nastavim raditi u svojoj struci. Dokumenti su ostali blokirani u njegovim rukama, a Rešid Ožegović ne želi vratiti iznos od 500 eura koje sam krvavo zaradio vozeći kamion i pritom živeći ćukeći život u istom i dodatnih 50 eura koje mi je ostao dužan za automobil.
Obratio sam se policijskim postajama u Sesvetama i Zaprešiću, nadajući se da će mi policija pomoći vratiti dokumente. Nažalost, dobio sam informaciju da moram osobno podnijeti prijavu, na licu mjesto, u Zagrebu, što je bio dodatni problem s obzirom na to da sam već bio krenuo prema Mostaru i da sam trenutno kući. I Državni inspektorat nije odgovorio na pozive, što dodatno komplicira slučaj i ostavlja me u pravnoj nesigurnosti.
Imam namjeru ovih dana da sa suprugom odem na izlet u Zagreb i posjetim policijske stanice i Državni inspektorat i time pokušam spriječiti da netko doživi ono što sam doživio ja, a samim time i moja obitelj.” – prepričao nam je Samir.
Priča koja otvara pitanje radničkih prava i zaštite migranata
Samirova priča svjedoči o teškom položaju radnika migranata u Hrvatskoj, ali i širom Europe, koji su nerijetko prepušteni na milost i nemilost poslodavcima. Bez formalnih ugovora i zakonske zaštite, vozači kamiona i radnici u transportnoj industriji često su žrtve prevara, manipulacija i iskorištavanja. Samirov slučaj je samo jedan od brojnih primjera, a postavlja se pitanje hoće li nadležne institucije konačno prepoznati i zaštititi prava radnika poput njega, koji, daleko od kuće i bez osnovne podrške, ostaju bez sigurnosti i dostojanstva.
Samir je do sada bezuspješno tražio pomoć i još uvijek nije uspio povratiti ni novac ni dokumente, a pitanje ostaje otvoreno hoće li mu i kako nadležni organi pomoći u ostvarivanju njegovih prava.
Dodajemo kako smo dana 11. studenog uputili upit prema navedenoj firmi, ali do objave ovog članka još uvijek nismo dobili nikakav odgovor.
Dragan Čolak / OTPOR.Media
