Dan branitelja u Širokom. Vijenci položeni, svijeće zapaljene, grah u parku – i to ti je cijeli program. Par govora, ko da ih je netko prošle godine snimio pa samo pustio play. Priča o zahvalnosti, o žrtvi, o ponosu – a kad se sve sabere, ostane grah i dobar apetit.
E, al’ grah… to je već druga priča. Svaka čast vojsci – spremili su ga kako Bog zapovijeda. Miris se širio parkom, ljudi stajali u redu k’o nekad za benzin. Nema tu zamjerke – kad vojska kuha, zna se red i zna se okus. Ako je išta bilo kako treba, onda je to bio taj lonac graha. I taman da malo začepi glad i razbije dojam da je sve samo na papiru.
Ali izvan parka, stvarnost drugačija. Isti redoslijed: obećanja, tapšanja, prazne riječi. Branitelji? Red su da se spomenu, ali samo danas. Sutra su opet “problem” s pitanjima, pravima i zahtjevima. Lakše ih je počastit tanjurom nego saslušat.
Gradska vlast? Standardno. Nema para, nema ideje, ali zato imaju vježbanu rečenicu: “Sve ćemo dogodine.” Dogodine će više. Dogodine će bolje. Dogodine, možda i konobar dođe. A možda samo još jedan lonac više – da pokrije manjak svega drugog.
A narod? Navik’o. Jede grah, klima glavom, zna da će sve bit isto. Jer kad ti grah, koliko god dobar bio, postane glavna točka programa – znaš koliko ti vrijedi priča o zahvalnosti.
Al’ ajde – bar smo se najeli. A i vojska je pokazala da još ima tko zna odradit posao kako treba. Šteta što se to ne može reć za sve redom.
Žarko Lasić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
