Devet godina radio sam u Ministarstvu branitelja u Vladi Hercegovačko-neretvanske županije. Za to vrijeme izbliza sam upoznao braniteljsku problematiku, način ostvarivanja prava i sustav koji je trebao štititi ljude koji su u najtežim vremenima branili svoj narod!

Zato o ovoj temi ne govorim napamet. Govorim iz iskustva, poznavanja sustava i dubokog uvjerenja da je upravo na ovom području napravljena nepravda o kojoj se godinama premalo govori.

U jednom trenutku, prema podacima kojih se sjećam iz tog razdoblja, čak 934 osobe iz općine Čitluk bile su na skrbi, dok je broj stvarnih branitelja, prema mojoj procjeni, bio manji od 500.

Kako je to bilo moguće?

Kako je netko mogao ostvarivati prava na temelju sudjelovanja u ratu ako u njemu uopće nije sudjelovao? Kako je bilo moguće da se toliki broj ljudi umirovljuje po zapovjednoj odgovornosti? Tko je donosio takve odluke i je li itko ikada ozbiljno preispitao njihove posljedice?

To su pitanja koja zaslužuju odgovore, a ne šutnju.

Ne tvrdim da su svi korisnici braniteljskih prava bili nezasluženi korisnici. Među njima je bilo ljudi koji su teško stradali, oboljeli i kojima je pomoć bila prijeko potrebna. Upravo zbog njih sustav je morao biti pravedan, odgovoran i transparentan.

Ali postavimo i jedno drugo pitanje.

Kakva je to politika koja čovjeka u najboljim godinama, s tek četrdeset godina života, umjesto da mu pronađe posao i omogući da svojim radom osigura egzistenciju, prerano šalje u mirovinu i prepušta praznini svakodnevice, kladionicama, raznim porocima i besmislu života, oduzimajući mu osjećaj da vrijedi, da je potreban i da još uvijek može nešto dati sebi, svojoj obitelji i društvu?

Umjesto da tim ljudima omogući novi početak, sustav je mnoge ostavio bez radnog izazova, životnog cilja i osjećaja vlastite vrijednosti.

A čovjek bez svrhe, bez perspektive i bez osjećaja da je nekome potreban polako gubi i vjeru u sebe.

To nije briga za branitelje. To nije socijalna politika. To je ozbiljan društveni problem za koji netko mora preuzeti odgovornost.

A onda dolazimo do još bolnije strane ove priče.

Na jednoj strani imamo ljude koji su ostvarili mirovine, naknade i različite privilegije, a na drugoj branitelje koji su cijeli rat proveli u rovovima, gledali smrti u oči, gubili prijatelje, zdravlje i najbolje godine života, a danas jedva preživljavaju.

Ljude koji su spremno riskirali vlastiti život za slobodu svoga naroda, a sada su na rubu siromaštva, bez stvarne pomoći, bez sigurnosti i često bez ikoga tko bi ih saslušao.

Zar je moguće da čovjek koji je bio spreman dati život za svoj narod danas mora strahovati kako će preživjeti mjesec?

Zar je moguće da je netko nakon rata dobio sve što mu je sustav mogao omogućiti, dok je drugi, koji je možda podnio najveći teret rata, ostao bez gotovo ičega?

Upravo je taj paradoks jedan od najbolnijih pokazatelja duboke nepravde i podjela unutar hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Podjela na one koji imaju veze, privilegije i sigurnost te one koji su zaboravljeni, prepušteni sami sebi i prisiljeni snalaziti se kako znaju i umiju.

Posebno boli kada se čelnici pojedinih braniteljskih udruga fotografiraju s predstavnicima vlasti, dok problemi branitelja ostaju neriješeni. Braniteljske udruge ne postoje zbog svojih čelnika, političkih fotografija ni povremenih financijskih potpora.

One postoje zbog branitelja!

Njihova je dužnost postavljati neugodna pitanja, tražiti odgovore i boriti se za svakog čovjeka koji nema političku vezu, moć ni mogućnost doći do onih koji odlučuju.
Ako udruga šuti kada se događa nepravda, onda se moramo zapitati koga ona zapravo predstavlja.

Braniteljska udruga koja se boji vlasti više nego što se boji nepravde izdala je svrhu zbog koje je osnovana!

Jednako tako, nije problem ako je netko nakon rata uspio osigurati sebe i svoju obitelj. Problem nastaje kada se otvori pitanje jesu li pojedinci ostvarivali prava bez stvarnog temelja, dok su ljudi koji su doista zaslužili pomoć ostajali bez nje.

Ako je bilo zlouporaba, morale su biti istražene. Ako su prava dodjeljivana nepravedno, to je trebalo ispraviti. A ako su odgovorni ljudi svjesno zatvarali oči, morali su odgovarati.

Jer javni novac nije ničije privatno vlasništvo, a braniteljska žrtva nije sredstvo za ostvarivanje osobnih i političkih interesa.

I zato se danas pitam: jesmo li uopće svjesni koliko smo kao društvo zakazali prema ljudima kojima dugujemo slobodu?

Godinama se govori o domoljublju, zajedništvu, braniteljima i žrtvi.

Na obljetnicama se polažu vijenci, drže govori i izgovaraju velike riječi. Ali što vrijede svi ti govori ako čovjek koji je branio svoj dom danas nema za osnovne životne potrebe?

Što vrijede sve te svečane riječi ako se nakon ceremonije svi vrate svojim poslovima, a zaboravljeni branitelj ostane sam sa svojim problemima?

Domoljublje se ne dokazuje govorima o braniteljima. Dokazuje se odnosom prema njima onda kada se ugase kamere i kada više nema političke koristi od njihove žrtve.

Neće nam pomoći ni novi izbori ako ne vratimo osjećaj za pravdu, moralnu odgovornost i brigu za običnog čovjeka.

Jer ovo nije pitanje jedne stranke, jedne vlasti ili jednog političkog mandata. Ovo je pitanje našeg odnosa prema ljudima koji su u svojim najboljim godinama bili spremni žrtvovati sve što imaju kako bi njihov narod živio slobodno.

A danas neki od njih žive poniženi, zaboravljeni i razočarani, pitajući se jesu li godine koje su dali za svoj narod bile uzaludne.

I upravo je to ono što najviše boli.

Ne smijemo dopustiti da čovjek koji je nekada bio spreman dati život za svoju obitelj i narod ostatak života provede osjećajući se kao da nikome više nije potreban!

A oni koji su godinama odlučivali, potpisivali, dodjeljivali prava i upravljali sustavom trebali bi se iskreno zapitati jesu li učinili sve što su mogli kako bi pravda bila dostupna svakom branitelju, a ne samo onima koji su znali doći do nje.

Jer najveća tragedija nije samo u tome što su neki branitelji ostali bez pomoći.

Najveća je tragedija ako smo kao društvo prihvatili da je to normalno!

Ako smo izgubili osjećaj za pravdu, ako nam je postalo svejedno tko je zaslužio, a tko nije, ako smo prestali osjećati odgovornost prema čovjeku koji je za nas bio spreman žrtvovati život, onda problem više nije samo u sustavu.

Problem je u nama.

A narod koji zaboravi svoje ljude, koji ne zna zaštititi dostojanstvo svojih branitelja i koji nepravdu prihvati kao normalnu pojavu mora se zapitati na kojim vrijednostima gradi svoju budućnost.

Jer sloboda nije samo ono što smo dobili u ratu.

Sloboda je i obveza da nitko tko se za nju borio ne bude ostavljen da se sam bori za goli opstanak u miru!

Tihomir Šarac