Ovaj članak predstavlja dubinsku analizu političko-ekonomskog stanja u Bosni i Hercegovini, polazeći od temeljne premise da su razvijeno gospodarstvo i stabilna ekonomija ključni preduvjeti za izgradnju jake države, osiguranja društvene stabilnosti i postizanja dugoročnog prosperiteta njenih građana.”
Fokus je na specifičnostima BiH, razlozima zašto se zemlja nalazi u sadašnjoj poziciji stagnacije i na mehanizmima putem kojih političke elite održavaju vlast, a koji su ukorijenjeni u procesu privatizacije i kasnijem zarobljavanju države.
Uvod: Dizajnirana propast
Priča o Bosni i Hercegovini nakon rata 1992.-1995. nije priča o nesposobnosti ili pukom slučaju. To je priča o dizajniranom sustavu. Kada se govori o Balkanu, BiH predstavlja najekstremniji primjer “zarobljene države” – stanja u kojem su javne institucije podređene partikularnim interesima političkih elita, a cjelokupni ekonomski sustav služi za održavanje njihove moći i bogaćenje uskih skupina.
Smještena u srcu jugoistočne Europe, okružena članicama Europske unije, BiH je nakon rata primila milijarde dolara međunarodne pomoći . Otvorila je svoja tržišta i krenula putem tranzicije prema tržišnoj ekonomiji. Ipak, 30 godina nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, zemlja je i dalje duboko zaglavljena u rascjepu. Niske plaće, masovni odlazak mladih, opustošena sela i gradovi te budućnost koja se svakim danom čini sve neizvijesnijom – to nije slučajnost, već rezultat svjesnih odluka i struktura koje su postavljene još u poraću.
Izvorni grijeh: Privatizacija kao temelj pljačke i sadašnjeg stanja
Ključ za razumijevanje današnje BiH leži u procesu postsocijalističke privatizacije koji je uslijedio nakon rata. Dok je međunarodna zajednica, predvođena Svjetskom bankom, zagovarala brzu tranziciju prema tržišnoj ekonomiji kao recept za oporavak, na terenu se odvijao sasvim drugačiji proces .
Tvornice, rudnici i čitavi industrijski kompleksi, koji su činili okosnicu nekadašnjeg gospodarstva, namjerno su uništavani ili prodavani po ekstremno cijenama, većinom za tzv. „Certifikate“ koji su realno gledano bili bezvrijedni papir. Cilj nije bio nastavak proizvodnje, već trenutna zarada kroz rasprodaju imovine. Strojarske instalacije najpotentnijih fabrika prodavane su kao staro željezo, a nekretnine prenamijenjivane u trgovačke centre, te lokacije za izgradnju stanova. Ovaj proces, poznat kao “tranzicijska pljačka”, bio je moguć jer su kupci bili isključivo politički povezani insajderi – ljudi iz ratnih struktura vlasti, novopečeni poduzetnici bliski vladajućim strankama .
Umjesto stvaranja nove vrijednosti, uništavanje je postalo isplativije. Industrijska proizvodnja je kolabirala. Ako je 2013. godine udio prerađivačke industrije u BDP-u u BiH iznosio samo 13,9%, a 2024 taj postotak je smanjen na 11,69% to je izravna posljedica deindustrijalizacije koja je započela upravo tim procesom oligarske privatizacije . Nekadašnji giganti poput Soko Mostar, “Energoinvesta” ili “FAMOS-a” postali su samo sjećanje, dok su se njihovi ostaci pretvarali u izvore osobnog bogatstva za političko tajkunske elite.
Ako pogledamo gdje smo bili prije rata u prerađivačkoj industriji vs. druge republike:
Zapravo, ekonomski gledano, BiH je osmišljenom privatizacijom nakon rata, iz industrijske ekonomije prešla u podugovaračku proizvodnu ekonomiju.
Posljedice: Odljev mozgova kao “sigurnosni ventil”
Kolaps industrije izravno je generirao ono što je danas prepoznato kao jedan od najvećih problema BiH: masovni odljev stanovništva, posebno mladih i obrazovanih, a koji su i svoj podmladak, tj svoju djecu emigrirali sa sobom u Europu ili svijet. Ljudi ne odlaze samo zbog rata ili etničkih napetosti, već zbog potpunog izostanka ekonomskih prilika. Stopa neuposlenosti u BiH, posebno među mladima, godinama je među najvećima u Europi .
Paradoksalno, ovaj odljev postao je stabilizator lošeg upravljanja, a ne faktor promjene. Kako funkcionira taj mehanizam:
1.Doživotne doznake: Iseljeni građani šalju novac svojim obiteljima koje su ostale. Te doznake postaju ključni izvor prihoda za potrošnju i održavanje osnovnog životnog standarda, zamjenjujući potrebu za stvarnim ekonomskim razvojem i novim radnim mjestima.
2.Politički ventil: Visoka nezaposlenost stvara socijalno nezadovoljstvo. Međutim, mogućnost odlaska u inozemstvo djeluje kao “ventil” koji ispušta taj pritisak. Najbuntovniji, najobrazovaniji i najambiciozniji odlaze, umjesto da ostanu i bore se za promjene. Time se elita oslobađa najopasnijih kritičara.
3.Održavanje niskih plaća: Stalna ponuda radne snage spremne na odlazak drži plaće niskima, što odgovara poslodavcima, uključujući i one u sivoj ekonomiji koju kontroliraju političke strukture .
Klijentelističke mašinerije: Kako se kupuje lojalnost
Umjesto propalih tvornica, nova “industrija” postala je javni sektor. Država, entiteti, županije i općine pretvoreni su u ogromne klijentelističke mašinerije. Zaposlenje u javnoj upravi, javnim poduzećima i institucijama nije stvar stručnosti, već isključivo političke podobnosti i lojalnosti.
Političke stranke kontroliraju pristup poslovima, zdravstvenoj zaštiti, dozvolama i ugovorima. To stvara začarani krug ovisnosti: građanin glasa za stranku ne zbog njenog programa, već da bi zadržao posao ili riješio neku egzistencijalnu potrebu, ili zaposlio nekog svog bližnjeg u javni sektor – prethodno podignutim nenamjenskim kreditom kojim se plaća ulaznica za člana obitelji u javni sektor. Kako navodi analiza Transparency Internationala BiH, stranke su stvorile “paralelni univerzum” u kojem se resursi dijele isključivo unutar stranačkih mreža .
Podaci govore sami za sebe: gotovo 20% izabranih dužnosnika koji prijavljuju vlasništvo nad privatnim tvrtkama posluje s državom kroz javne nabavke. Samo u nekoliko godina, vrijednost tih ugovora premašila je milijardu konvertibilnih maraka. Najdramatičniji je podatak da je 76,9% svih tendera dodijeljeno putem direktnih pogodbi, bez ikakve konkurencije, što je idealan teren za korupciju i dogovaranje .
Danas: Političari koriste svoje pozicije da bi tvrtke, svoje ili sebi bliskih “ugradili” u proračun (kroz javne nabavke).
Drugim riječima, država postaje “krava muzara” za političke elite: one pišu zakone, a zatim preko svojih firmi isisavaju novac iz proračuna koji je namijenjen za razvoj i stabilnost građana.
To je ključni razlog zašto gospodarstvo stagnira – umjesto da se novac ulaže u razvoj, on se “gubi” u mreži tisuća malih i velikih poslova koje političari dodjeljuju sami sebi.
Konkretan primjer je slučaj ministra za ljudska prava Sevlida Hurtića. Naime, Hurtić je osnivač i vlasnik izdavačke kuće ‘NAM’ doo iz Tuzle, koje je tokom 2023. godine sklapalo ugovore i poslovalo s institucijama financiranim iz budžeta. Njegova izdavačka kuća, prema podacima TIBiH, tada je dobila dva tendera ukupne vrijednosti veće od 1,4 miliona KM”. Iako je proglašen krivim za sukob interesa, sankcije su uslijedile tek nakon dvije godine, a njegova tvrtka je u međuvremenu nastavila poslovati preko drugih pravnih osoba (tvrtka iz Širokog Brijega, a što pokazuje da kretanje koruptivnog kapitala ne prepoznaje političke barijere). To pokazuje nekažnjivost i snagu koju uživaju pojedinci unutar ovog sustava.
Iluzija rasta: Odakle novac za luksuz?
Šetajući velikim gradovima, Banja Lukom, Mostarom ili Sarajevom, lako je steći dojam prosperiteta. Gradilišta, nove zgrade, luksuzni automobili i kafići puni ljudi stvaraju sliku dinamičnog grada. No, to je iluzija koja prikriva propadanje.
Cijene nekretnina divljaju, dok stanovništvo bježi iz zemlje. Odakle dolazi novac?
1.Kapital dijaspore: Iseljenici ulažu u nekretnine, bilo za vlastiti povratak (koji se često ne dogodi) ili kao investiciju. To stvara prividnu potražnju.
2.Siva ekonomija i pranje novca: Značajan dio novca koji pokreće građevinski sektor i uslužne djelatnosti dolazi iz neslužbenih, često nelegalnih tokova. Korumpirani dužnosnici, kriminalci i “poduzetnici” povezani s političkim strankama ulažu stečeni novac u nekretnine kako bi ga oprali i osigurali.
3.Javni tenderski novac: Najprofitabilniji posao u BiH nije proizvodnja, već dobivanje javnog tendera. Novac iz proračuna, često osiguran međunarodnim zajmovima, završava u džepovima poduzetnika bliskih vlasti, koji ga zatim dijele sa političarima, ulažu u nekretnine i luksuznu potrošnju.
Ekonomija u kojoj cijene stanova rastu, a stanovništvo i industrijska proizvodnja padaju, nije zdrava ekonomija – to je ekonomija koja skriva duboku trulež .
Model zarobljene države na djelu: Slučaj Milorada Dodika
Najilustrativniji primjer ovog sustava na djelu jest način na koji funkcionira mreža oko predsjednika entiteta Republika Srpska, Milorada Dodika. Američko Ministarstvo financija detaljno je razotkrilo mehanizam kojim se politička moć pretvara u osobno bogatstvo, a državni resursi koriste za financiranje stranačke mašinerije.
Dodik je koristio svoju službenu poziciju kako bi usmjeravao ugovore entitetske vlade prema mreži privatnih tvrtki koje on i njegov sin Igor kontroliraju. Igor, iako formalno nije vlasnik, upravlja financijskim odlukama ključnih tvrtki poput Prointera, Siriusa i Kaldera Company, koje redovito dobivaju unosne državne poslove, posebno u sektoru informacijskih tehnologija .
Kada je 2024. godine trebao biti usvojen državni proračun BiH, Igor i Milorad Dodik iskoristili su svoj utjecaj na visoke dužnosnike kako bi se ugovor na državnoj razini dodijelio njihovoj tvrtki Prointer izvan konkurentskog postupka .
Mreža koristi sofisticirane metode za prikrivanje vlasništva i izbjegavanje sankcija. Kada su SAD 2022. godine sankcionirale televiziju ATV zbog povezanosti s Dodikom, vlasništvo je brzo prebačeno na druge tvrtke iz obiteljske mreže – Infinity Media i K-2 Audio Services. Planirano je da K-2 apsorbira ATV i svu njenu imovinu, čime bi sankcionirani entitet prestao postojati, a poslovanje bi se nastavilo nesmetano .
Dodikovi su osnovali i holding kompaniju Infinity International Group koja kontrolira najmanje pet drugih tvrtki. Igor Dodik i njegov suradnik Đorđe Đurić čak su otvorili offshore bankovni račun kako bi preko njega mogli prebacivati milijune eura u inozemstvo, izvan domašaja poreznih i pravosudnih vlasti .
Uloga vanjskih igrača: EU, investitori i Kina
Naravno, ovaj zatvoreni krug ne bi mogao opstati bez vanjskih aktera koji iz njega izvlače korist.
Europska unija dugo je tolerirala korupciju i nefunkcionalnost institucija u zamjenu za krhku stabilnost. Politika “statusa quo” favorizirala je održavanje na vlasti ljudi koji su jamčili mir, bez obzira na cijenu koju plaćaju građani. Tek je agresija na Ukrajinu ubrzala proces pristupanja, ali pitanje je koliko će se EU sada suprotstaviti ukorijenjenim strukturama moći .
Strani investitori često dolaze u zemlju ne da bi gradili održive tvornice, već da bi iskoristili jeftinu radnu snagu i porezne olakšice. Njihov interes nije razvoj lokalne zajednice, već ekstrakcija vrijednosti. Primjer je dominacija uslužnog sektora (bankarstvo, telekomunikacije, trgovina, Aluminij d.d.) u stranim ulaganjima, koji ne stvara nova izvozna radna mjesta .
Kineski infrastrukturni projekti donose nove autoceste i mostove, ali često po cijenu zaduženja bez sveobuhvatnog razvoja. Zajmovi se uzimaju, infrastruktura se gradi, ali domaća ekonomija ne dobiva poticaj jer se radna snaga i materijali često uvoze, a dug moraju vraćati buduće generacije .
Zaključak: Sustav bez izlaza?
Bosna i Hercegovina nije slučajno u krizi. To je savršeno dizajniran sustav za ekstrakciju bogatstva, izvoz talenata i gušenje reformi. To je zarobljena država u kojoj su se politička moć i ekonomski interesi stopili u samoodrživu zamku.
Političke elite opstaju na vlasti jer kontroliraju resurse – od javnih poduzeća i tendera do radnih mjesta i socijalnih prava. Njihovu vlast financiraju upravo oni koji su profitirali od pljačkaške privatizacije i koji i dalje ovise o državnim ugovorima. Građani su svedeni na ulogu promatrača koji nemaju pravi izbor, jer su sve opcije na političkoj sceni na ovaj ili onaj način povezane s ovim sustavom.
Svi vide problem. Svi znaju da se korupcija događa. Ali nitko unutar sustava nema interes da ga promijeni, jer bi promjena značila ukidanje privilegija. Kako je zaključeno na panel-diskusiji povodom 30 godina Daytonskog sporazuma, izlaz iz ovog začaranog kruga mora doći izvana – od civilnog društva, privatnog sektora i građana koji više nisu spremni trpjeti paralelni univerzum u kojem stranke diktiraju sve .
Dok se to ne dogodi, Bosna i Hercegovina ostat će zamrznuta u vremenu, zemlja bogatih resursa i siromašnih ljudi, gdje se budućnost ne gradi, već rasprodaje.
Izvori:
-Transparency International Bosna i Hercegovina (TI BiH) – Izvještaji o sukobu interesa, javnim nabavkama i Indeks percepcije korupcije (CPI) za 2025. godinu .
-U.S. Department of the Treasury – Office of Foreign Assets Control (OFAC) – Priopćenja o sankcijama povezanim s Miloradom Dodikom.
-Fondacija “Socijalna pravda” – Istraživanje o poslovnoj mreži Igora Dodika.
-Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine.
-Izvještaji Europske komisije o napretku Bosne i Hercegovine.
-balkans.aljazeera.net– arhivski članci o procesu privatizacije u BiH.
-Svjetska banka (World Bank) – Izvještaji o tranziciji u jugoistočnoj Europi.
Istraživački tim portala OTPOR.Media
