Na Radimlji, među stećcima koji su preživjeli Osmanlije, Austro-Ugarsku, komunizam i sve naše beskrajne političke eksperimente, pojavila se nova vrsta: profesionalni polagači svijeća iz HDZ-a Bosne i Hercegovine. To su oni isti koji Hrvate u Bosni i Hercegovini godinama uvjeravaju da je sve u redu, da je „proces u tijeku“, da „iduća dva tjedna odlučuju“ i da će se sve riješiti čim oni završe još jedan mandat, još jedan sastanak, još jednu rundu pregovora iza zatvorenih vrata.
I tako, dok se svijeće polažu s ozbiljnošću državnika i pijetetom prema hrvatskim žrtvama Bleiburga, politika se vodi s lakoćom iluzionista. Predstavnici stranke koja je Hrvate u BiH zavila u crno sada se pojavljuju kao čuvari tradicije, kao da je Radimlja njihov PR-studio, a stećci scenografija za još jednu epizodu političkog teatra.
U glavnoj ulozi nije bilo lidera koji je uvijek optimist. Izgleda da je svjestan da politička kandidatura Zdenka Lučića predstavlja početak njegove političke eutanazije u životu Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Optimist za europski put, optimist za odnose u BiH, optimist za „legitimno predstavljanje“, optimist za sve osim za vlastiti demokratski refleks. Jer optimizam je najlakši kad ga ne prati odgovornost. I dok on ponavlja mantru o „ugroženosti Hrvata“, stvarnost je jednostavna: najviše ih je ugrozio upravo on. Godinama je prodavao priču o hrvatskom kanalu, a jedini kanal koji je stvarno proradio je onaj kojim odlaze mladi, stručni i normalni ljudi iz Bosne i Hercegovine. Pardon, postoji i još jedan kanal kroz koji sustav kojim on upravlja godinama isisava novac svih građana Bosne i Hercegovine i sredstva koja dolaze kao pomoć Hrvatima u BiH iz Republike Hrvatske te ih slijeva u privatne džepove rodbine, prijatelja i kumova.
Godinama je govorio o legitimnom predstavljanju, a sada pokušava nametnuti kandidatkinju u Predsjedništvo BiH koju nitko nije tražio, nitko nije birao, a mnogi je i ne poznaju. Godinama je upozoravao na opasnost od nelegitimnih predstavnika, a sada se trudi proizvesti upravo to – nelegitimnost u vlastitoj kući, točnije u HDZ-u BiH.
U međuvremenu, pet hrvatskih stranaka, bez pompe, bez ucjena i bez straha kandidira čovjeka koji je nešto radio u životu, nešto branio, nešto vodio. Čoviću je jasno da Zdenko Lučić nije neozbiljan i neisplaniran projekt, on zna i da Zdenko Lučić nije ničija marioneta, a još manje nečiji PR-eksperiment.
I zato je poslao ekipu s kandidatkinjom i drugim ešalonom na Radimlju, s nekoliko ministara, ministrica, nebitnih županijskih premijera i premijerki, stranačkih aparatčika te lažiranih predstavnika udruga proisteklih iz Domovinskog rata.
Poruka koju često voli poslati Dragan Čović jasan je i nedvosmislen pokazatelj da dolazi kraj jedne političke epohe koja se uporno odbijala sahraniti i da je vrijeme za to uistinu došlo. Jer dok se lider smiješio i govorio da je „optimist“, narod sada sve jasnije uviđa da je optimizam bio rezerviran samo za njega, rodbinu, prijatelje i kumove te stjecanje enormnog bogatstva preko leđa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Za ostale je ostavljao čekanje. Iduća dva tjedna. Pa još dva. Pa još dva.
Sve dok se nije pojavio general Zdenko Lučić, koji mu u svojim javnim istupima jasno poručuje: „Dosta je bilo profesionalnih polagača svijeća – vrijeme je za profesionalne predstavnike hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”!
Mili Marušić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
