Dok je većina građana Bosne i Hercegovine sinoć tražila daljinski upravljač, Dragan Čović ušetao je u Dnevnik D Federalne televizije nakon duljeg vremena. Što li ga je ponukalo na to? Sigurni smo, oštri istupi i napadi Zdenka Lučića te pokušaj „peglanja“ i popravljanja. U razgovoru koji je trajao dvadesetak minuta, a koji je zvučao kao da traje 20 godina, Čović je ponudio svoj dobro poznati politički repertoar:
„očekujem“, „vjerujem“, „trebali bi“.
Pokojni dr. Franjo Tuđman često je znao kazati kako su mu najgori ljudi koji govore „trebali bi“, a imaju odgovornost i dužnosti s kojih trebaju nešto uraditi. I tako je nekadašnji Jugoslaven, danas Hrvat, izrekao kao s poslom ta tri glagola s nula odgovornosti prema bilo komu, a osobito prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Jer tko bi točno trebao? Marsovci? Prometna policija? Kumice s placa?
Ili možda čovjek koji je na čelu HDZ-a BiH već više od dva desetljeća, koji je uspio proizvesti više političkog, unutarnacionalnog i međunacionalnog kaosa u Bosni i Hercegovini, čak i više nego što prosječan građanin može popiti kave.
Ovoga puta u eteru je zablistala i nova dimenzija akademikove brige: „zabrinutost za državnu imovinu i oko nje“.
Solarne elektrane, hidrocentrale, vjetroparkovi, koncesije zemljišta – sve ga to, kaže, duboko brine. Posebno, naravno, one investicije koje bi se mogle slučajno poklopiti s poslovnim ambicijama njegovih najbližih. Nova demagogija političara koji se brine za imovinu države, dok je istodobno u javnosti i praksi poznato kako bi baš tu imovinu, odnosno investicije opet – onaj glagol „trebali“ – razvijali ljudi iz njegovog najbližeg kruga.
A onda dolazi i autocesta, infrastrukturni projekt koji se u Hercegovini gradi brzinom geoloških procesa. Čović tvrdi kako je zabrinut jer je riječ o vojnoj, odnosno državnoj imovini, a istodobno je blokira njegov član Predsjedništva i partner u varanju Hrvata Bosne i Hercegovine svih ovih godina, Željko Komšić. Zvuči gotovo kao politička verzija sapunice: jedan blokira, drugi se brine, treći obećava. I autocesta tako u Hercegovini stoji već godinama.
U razgovoru je samo površno spomenut Izborni zakon, ni riječi konkretno, samo par fraza o legitimnom predstavljanju; ni slova ni zareza o Izbornom zakonu. Tema koja je godinama bila njegov politički kisik, mantra, slogan, opravdanje i štit odjednom je nestala kao da nikad nije ni postojala. Kao da je Izborni zakon bio samo sezonski proizvod, nešto poput političkog sladoleda – pojavi se ljeti, a nestane kad zahladi.
U studiju se osjetio i Draganov duh kumrovečke škole, one u kojoj se demagogija servira kao državnički stil, a licemjerje pakira u celofan „brige za narod“. Sve nas je podsjetilo na politički teatar u kojemu glavni glumac uporno igra istu ulogu, iako publika već odavno zna kako predstava završava.
Na koncu je došla i njegova vječna mantra kojom Hrvate Bosne i Hercegovine obmanjuje već desetljećima: treći entitet – mitsko biće koje se pojavljuje samo pred izbore, nešto između političkog jednoroga i predizborne fatamorgane. Ako postoji, zašto ga nikad ne vidimo? Ako ne postoji, zašto ga stalno obećavaš?
Čoviću treba biti jasno kako je vrijeme da prestane očekivati, vjerovati i trebati, već da počne odgovarati za ono što je (ili nije) učinio za izdani i prevareni hrvatski puk Bosne i Hercegovine. Hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini ostaje do listopada biti publika u predstavi koja se igra već 20 godina, a onda i formalno pokrenuti promjene.
Dragan Čović nas uvjerava i sve oko sebe kako je njegova verzija scenarija najbolja.
Dragane, Hrvati su sigurno u ovih 20 godina monarhističke vladavine dosad naučili lekciju i platili ceh. Ali Hrvati sigurno imaju na umu filmsku teoriju i praksu koja kaže:
„Publika trpi radnju, ali lošeg glumca nikada!“
Mili Marušić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
