Val prosvjeda posljednjih je dana zahvatio Francusku, Italiju i Albaniju, gdje su stotine tisuća ljudi izišle na ulice zbog gospodarskih problema, niskih plaća, korupcije, problema u obrazovanju, nedostatka radnih mjesta i drugih razloga.
Prosvjede održane u više europskih gradova, od kojih su neki prerasli u sukobe s policijom, za Klix.ba komentirao je Amer Osmić, profesor na Odsjeku za sociologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Govoreći o tome zašto sličnih prosvjeda nema u Bosni i Hercegovini, Osmić ističe kako to nije dokaz zadovoljstva građana, nego znak da se nezadovoljstvo iskazuje povlačenjem iz javnog života ili odlaskom iz zemlje.
Nakon što su u subotu prosvjedi protiv visokih troškova života u Parizu i Milanu prerasli u sukobe s policijom, dok su u Tirani prosvjednici tražili ostavku premijera Edija Rame, Osmić je upozorio kako mladi diljem Europe imaju osjećaj da im je budućnost blokirana.
„Zapravo se može vidjeti jedna jasna poruka da mladi traže da im društvo omogući da od vlastitog rada i obrazovanja izgrade samostalan i dostojanstven život. Sve ove prosvjede povezuje kriza mogućnosti osamostaljivanja mladih. Stanovanje, obrazovanje i zaposlenje, kako u Bosni i Hercegovini tako i u drugim državama, nisu tri odvojena problema jer zajedno određuju može li mlada osoba napustiti roditeljski dom, steći ekonomsku sigurnost i planirati vlastiti život. Kada te mogućnosti postanu teško dostupne, nezadovoljstvo prerasta u preispitivanje pravednosti društvenog poretka, odnosno koliko trud i obrazovanje doista omogućuju napredovanje, a koliko životne prilike ovise o obiteljskim resursima“, kazao je Osmić.
Generacijsko i klasno pitanje
Ističe kako mladi nisu homogena skupina te da ista visina stanarine nema jednako značenje za mladu osobu kojoj obitelj može kupiti stan i za osobu koja od nesigurnih prihoda mora plaćati stanovanje i školovanje.
„Zato su ovi prosvjedi kojima svjedočimo zapravo generacijsko i klasno pitanje. Tiču se položaja mladih, ali i rastućih razlika među njima“, rekao je.
Obrazac prema kojem prosvjedi počinju mirno, a tijekom večeri prerastaju u nerede, Osmić objašnjava dinamikom eskalacije sukoba.
Tijekom dana, kako navodi, mijenjaju se sastav okupljenih, ponašanje policije i odnosi među skupinama, a pojedinačni sukob može izazvati širu reakciju.
„Mrak i smanjena mogućnost identifikacije mogu olakšati nasilje, ali ga sami po sebi ne objašnjavaju. Među onima koji razbijaju mogu biti i raniji mirni sudionici, manje skupine koje nasilje smatraju političkom taktikom ili osobe koje koriste priliku za uništavanje imovine i pljačku“, navodi Osmić.
Smatra kako prosvjedi mogu utjecati na političke promjene, ali samo ako postoje jasni zahtjevi, dobra organizacija i kontinuiran pritisak na institucije.
„Nasilje nije rješenje jer ugrožava ljude, može smanjiti potporu prosvjedima i omogućiti da se rasprava o opravdanim zahtjevima zamijeni raspravom o neredima. Odgovornost za nasilje treba individualizirati, a institucije time ne mogu biti oslobođene obveze da odgovore na probleme zbog kojih građani prosvjeduju“, istaknuo je.
Hoće li se val prosvjeda proširiti na Balkan?
Na pitanje mogu li se ovakvi prosvjedni pokreti proširiti i na Balkan, s obzirom na to da su prosvjedi već zahvatili Albaniju, Osmić odgovara kako je to moguće, ali ne i automatski.
„Mogu, ali prosvjedi se ne prenose automatski iz jedne zemlje u drugu. Prenose se prije svega primjeri, simboli i uvjerenje da je promjena moguća, dok mobilizacija najčešće ovisi o lokalnim problemima, organizaciji i povjerenju u zajedničko djelovanje. Na prostoru bivše Jugoslavije nezadovoljstvo može poprimiti različite oblike. Netko izlazi na ulicu, netko se povlači iz politike, a netko odlazi iz zemlje. Zato je važno zapitati se mogu li mladi vlastite poteškoće prepoznati kao zajednički društveni problem i izgraditi solidarnost koja nadilazi nacionalne, etničke i stranačke podjele“, kazao je.
Osmić naglašava kako se, kada je povjerenje u mogućnost promjene slabo, osobno snalaženje ili odlazak iz zemlje često čine izglednijim rješenjem od zajedničke borbe.
„To ne znači da su mladi apatični, nego da nezadovoljstvo ne uspijeva prerasti u organiziranu solidarnost. Ako mlada osoba procjenjuje da institucije neće odgovoriti na njezine zahtjeve, da prosvjed nosi rizik, a angažman ne donosi vidljive rezultate, može se usmjeriti na ono nad čime ima više kontrole, a to je traženje posla preko poznanstava, oslanjanje na obitelj ili priprema za odlazak. Ono što izvana izgleda kao pasivnost može biti prilagodba uvjetima u kojima se zajedničko djelovanje doživljava kao neizvjesno i skupo“, istaknuo je.
Šutnja građana ne znači zadovoljstvo stanjem u BiH
Na kraju je poručio kako bi vlasti u Bosni i Hercegovini trebale razumjeti da izostanak masovnih prosvjeda nije dokaz zadovoljstva građana niti njihova povjerenja u institucije.
„Nezadovoljstvo se može iskazati i povlačenjem iz javnog života ili odlaskom iz zemlje, čije su posljedice dugoročne. Pitanja stanovanja, obrazovanja i zaposlenja značajno određuju mogu li mladi izgraditi samostalan život i vide li svoju budućnost ovdje. Zato vlast mora raditi na dostupnijem stanovanju, kvalitetnom javnom obrazovanju, transparentnom zapošljavanju i stvarnom sudjelovanju mladih u donošenju odluka, uz jasne rokove i mjerljive rezultate“, zaključio je Osmić.
