Prvostupanjska oslobađajuća presuda Suda Bosne i Hercegovine u predmetu protiv bivšeg glavnog ravnatelja Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH Osmana Mehmedagića, poznatijeg kao Osmica, ostavila je velik dio javnosti u nevjerici.
Prije svega zbog činjenice da je tijekom suđenja, koje je trajalo dulje od godinu i pol, izveden niz dokaza i saslušani brojni svjedoci u vezi s njegovim poništenim i spornim diplomama.
Čak je i pravnim laicima od početka ovog postupka bilo jasno da se u sudnici raspravlja o čovjeku koji je vodio jednu od najmoćnijih državnih agencija, a čije su obrazovne kvalifikacije bile ozbiljno dovedene u pitanje. Unatoč tome, Mehmedagić je iz Suda BiH izišao s prvostupanjskom oslobađajućom presudom.
Iz obrazloženja Sudskog vijeća, koje je iznijela njegova predsjednica, sutkinja Jasmina Ćosić-Dedović, proizlazi da Tužiteljstvo BiH Mehmedagića u ovom predmetu nije optužilo za posjedovanje krivotvorene diplome ili krivotvorenje isprave, nego je optužnicu temeljilo na kaznenom djelu zlouporabe položaja ili ovlasti.
Sud je zaključio da radnje opisane u optužnici ne sadržavaju sva zakonska obilježja tog kaznenog djela.
Sada se postavlja pitanje zašto Tužiteljstvo BiH nije pokrenulo postupak zbog mogućeg krivotvorenja isprave, nego se odlučilo za optužnicu koja se temelji na zlouporabi službenog položaja.
Sudeći prema obrazloženju sutkinje Ćosić-Dedović, Tužiteljstvo BiH napravilo je niz propusta pri pokušaju dokazivanja da je Mehmedagić zlouporabio položaj i ovlasti kako bi, unatoč spornim diplomama, ostao na čelu državne obavještajne službe.
Zakonodavac nije predvidio bizaran scenarij u kojem ravnatelj ima spornu diplomu i sam se prijavljuje
Prije svega, Sud BiH smatra da je Tužiteljstvo trebalo jasno navesti što je Mehmedagić, prema zakonu, bio dužan učiniti nakon što mu je Prosvjetni inspektorat Republike Srpske u studenome 2019. godine poništio diplomu Fakulteta za poslovne studije u Banjoj Luci.
U obrazloženju presude Sudsko vijeće otvorilo je i pitanje je li Mehmedagić znao da mu je diploma poništena te kada je za to saznao. Istaknuto je i da Tužiteljstvo BiH nije konkretiziralo koju je službenu obvezu u tom slučaju propustio izvršiti.
Sud je naveo da Zakon o OSA-i ne propisuje izričito kako osoba na dužnosti glavnog ravnatelja mora postupiti ako joj diploma bude poništena.
To znači da je Sud, pri ocjeni optužnice, polazio od zakonskih odredbi i konkretnih obveza koje su Mehmedagiću stavljene na teret. Budući da Tužiteljstvo nije precizno navelo koju je obvezu prekršio, ta se okolnost pokazala ključnom za oslobađajuću presudu.
Pritom je teško očekivati da je zakonodavac, odnosno Parlamentarna skupština BiH, prilikom donošenja Zakona o OSA-i predvidio ovako neobičan scenarij: mogućnost da glavni ravnatelj državne obavještajne službe ostane bez valjane diplome, a da se potom postavi pitanje mora li sam prijaviti takvu okolnost i dobrovoljno napustiti dužnost.
Upravo zato što zakon ne sadržava izričitu odredbu prema kojoj ravnatelj mora sam napustiti dužnost ako više ne ispunjava propisane obrazovne uvjete, Sud se usredotočio na pravnu formulaciju optužnice.
Tužiteljstvo BiH u optužnici se pozivalo na opće zakonske odredbe koje definiraju obrazovne uvjete i odgovornost ravnatelja, ali prema ocjeni Suda to nije bilo dovoljno za utvrđivanje kaznene odgovornosti.
Također, Sud BiH pitanje Mehmedagićeva ostanka na dužnosti, nakon što mu je jedna diploma poništena, a vjerodostojnost druge bila predmetom osporavanja tijekom suđenja, povezuje s odgovornošću Vijeća ministara BiH, kao tijela nadležnog za njegovo razrješenje.
S obzirom na to da Vijeće ministara BiH nije razriješilo Mehmedagića nakon poništenja diplome, Sud nije prihvatio da je sam nastavak obavljanja dužnosti, bez konkretizacije drugih protupravnih radnji, dovoljan za utvrđivanje zlouporabe položaja.
Za osuđujuću presudu Tužiteljstvo je moralo jasno opisati i dokazati konkretnu protupravnu radnju ili propuštanje službene dužnosti kojim bi Mehmedagić ostvario obilježja kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret.
Kako takve radnje u optužnici nisu bile dovoljno konkretizirane, Sud nije mogao nadomjestiti njezine nedostatke vlastitim pretpostavkama.
Time se ponovno otvara pitanje odgovornosti političkih institucija koje nisu reagirale na vrijeme, ali i Tužiteljstva BiH, koje je svojim pristupom ovom predmetu otvorilo prostor za oslobađajuću presudu.
Apsurdi oko tajnosti dokumenata i dokaza
Još jedan apsurd, iz perspektive javnosti, predstavlja dio obrazloženja presude koji se odnosi na samu diplomu kao dokument i upute o tajnosti osobnih dosjea.
Diploma je isprava kojom se potvrđuje stečeno obrazovanje, a Mehmedagić je, nakon što su se pojavila pitanja o njegovim kvalifikacijama, donio upute kojima su osobni dosjei zaposlenika OSA-e, uključujući i njegov, označeni povjerljivima.
Međutim, Sud BiH ocijenio je da samo donošenje takvih uputa ne predstavlja automatski kazneno djelo.
Sudsko vijeće navelo je da donošenje uputa o postupanju s osobnim dosjeima i određivanje stupnja njihove tajnosti pripada ovlastima koje glavni ravnatelj OSA-e ima u okviru obavljanja svoje dužnosti.
Da bi se takvo postupanje moglo kvalificirati kao kazneno djelo, Tužiteljstvo BiH moralo je konkretizirati i dokazati na koji su način te ovlasti zlouporabljene te jesu li bile iskorištene radi prikrivanja spornih obrazovnih isprava i osiguravanja ostanka na dužnosti.
Sud je pritom uzeo u obzir i činjenicu da je Zajedničko povjerenstvo Parlamentarne skupštine BiH za nadzor nad radom OSA-e ipak ostvarilo uvid u dokumentaciju koju je Mehmedagić predočio.
Iz perspektive Suda, ta je okolnost bila važna pri ocjenjivanju tvrdnji Tužiteljstva o navodnom prikrivanju dokumenata.
Međutim, ostaje pitanje vjerodostojnosti samih isprava koje su dostavljene Povjerenstvu, osobito diplome Američkog sveučilišta u Tuzli, čija je zakonitost i vjerodostojnost također bila predmet osporavanja tijekom sudskog postupka.
Sud je zaključio da Tužiteljstvo BiH nije dovoljno konkretiziralo na koji je način oznaka tajnosti, koju je Mehmedagić odredio za dokumente, spriječila nadležna tijela i institucije u obavljanju nadzora i uvida u njegovu diplomu.
Sudsko vijeće razmatralo je i činjenicu da sporni dokumenti, nakon što su predočeni Zajedničkom povjerenstvu, nisu vraćeni u arhivu Agencije.
Iako se opravdano postavlja pitanje postupanja sa službenom dokumentacijom izvan prostorija institucije, Sud je naveo da Tužiteljstvo u optužnici nije konkretiziralo službenu obvezu vraćanja te dokumentacije niti pravnu osnovu iz koje bi takva obveza proizlazila.
Budući da Tužiteljstvo nije preciziralo koju je konkretnu službenu dužnost Mehmedagić propustio izvršiti, Sud ni u tom dijelu nije utvrdio zakonska obilježja kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret.
Tužiteljstvo je također tvrdilo da plaće koje je Mehmedagić primao nakon poništenja prve diplome 2019. godine predstavljaju protupravno stečenu imovinsku korist i izravnu štetu za proračun Bosne i Hercegovine.
Prema optužnici, riječ je o iznosu od 293.046,58 KM.
Međutim, Sud BiH nije prihvatio da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uvjeti prema kojima bi se ta primanja mogla smatrati imovinskom koristi stečenom kaznenim djelom.
Prema takvom pravnom pristupu, sama činjenica da je osoba nastavila obavljati dužnost i primati plaću nije dovoljna za kaznenu odgovornost ako u optužnici nisu konkretizirane protupravne radnje kojima je ostvarena korist ili prouzročena šteta.
Pravni epilog koji otvara pitanja za buduće slučajeve
Epilog ovog postupka ponovno otvara jedno od najosjetljivijih pitanja funkcioniranja institucija u Bosni i Hercegovini: kako je moguće da osoba čije su obrazovne kvalifikacije ozbiljno dovedene u pitanje nastavi obavljati jednu od najodgovornijih državnih dužnosti, a da na kraju izostane kaznena odgovornost u postupku pokrenutom upravo zbog njezina ostanka na toj dužnosti?
Ovaj slučaj pokazuje da neposjedovanje propisanih kvalifikacija ili uporaba spornih obrazovnih isprava može otvoriti pitanja radnopravne, upravne i kaznene odgovornosti, ali da se kaznena odgovornost ne može utvrditi bez precizno formulirane optužnice i ispunjenih zakonskih obilježja konkretnog kaznenog djela.
Iako je riječ o prvostupanjskoj presudi, koja još nije pravomoćna, njezino obrazloženje otvara brojna pitanja o odgovornosti Tužiteljstva BiH i institucija nadležnih za imenovanje i razrješenje visokih državnih dužnosnika.
Posebno zabrinjava mogućnost da osoba nastavi upravljati osjetljivom državnom institucijom unatoč ozbiljnim prijeporima oko ispunjavanja obrazovnih uvjeta, dok se odgovornost različitih institucija međusobno prebacuje.
Također, ako tužiteljstvo propusti pravilno pravno kvalificirati određene radnje ili u optužnici ne konkretizira elemente kaznenog djela, time može ozbiljno ugroziti mogućnost donošenja osuđujuće presude.
U takvim okolnostima sud ne može samostalno nadomjestiti nedostatke činjeničnog opisa optužnice niti donositi osuđujuću presudu na temelju pretpostavki.
Ako nadležno tijelo izvršne vlasti zadrži dužnosnika na položaju unatoč poništenju njegove diplome, postavlja se pitanje tko je odgovoran za takvu odluku, odnosno za izostanak pravodobnog postupanja.
Jednako tako, ako ravnatelj obavještajne ili sigurnosne institucije dokumentaciju o vlastitom obrazovanju obuhvati oznakom tajnosti, nužno je utvrditi je li time prekoračio ovlasti, pokušao prikriti određene informacije ili onemogućio zakonit nadzor.
Upravo je u slučaju Mehmedagića Sud BiH zaključio da Tužiteljstvo nije dovoljno konkretiziralo radnje koje bi predstavljale zlouporabu položaja ili ovlasti.
Oslobađajuća presuda zato ne daje konačan odgovor na sva pitanja koja su se tijekom postupka otvorila, osobito ona koja se odnose na vjerodostojnost obrazovnih isprava i institucionalnu odgovornost.
Naprotiv, otvara nova pitanja o načinu rada pravosudnih institucija, kvaliteti optužnica i odgovornosti onih koji su bili dužni nadzirati zakonitost imenovanja i ostanka državnih dužnosnika na njihovim položajima.
Sve optužnice dostupne, osim Mehmedagićeve?
U namjeri da usporedimo službene navode iz optužnice protiv Mehmedagića s obrazloženjem prvostupanjske oslobađajuće presude, naišli smo na prepreku u službenom registru Tužiteljstva BiH.
Dok su druge optužnice, razvrstane prema godinama podizanja, dostupne javnosti, dokument pod nazivom „Mehmedagić“ tijekom naše provjere nije bilo moguće otvoriti.
Prilikom pokušaja pristupa pojavila se obavijest da dokument nije dostupan.
Problem smo uočili nedugo nakon objave presude Suda BiH, no zasad nije poznato je li optužnica bila nedostupna i ranije te koji je razlog njezine nedostupnosti.
Upravo zato nameće se dodatno pitanje: zašto javnost u trenutku objave prvostupanjske oslobađajuće presude nije mogla pristupiti dokumentu koji bi omogućio izravnu usporedbu navoda Tužiteljstva s obrazloženjem Suda?
Odgovor na to pitanje trebao bi dati upravo onaj tko je optužnicu podignuo – Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine.
OTPOR.Media
