Gotovo dvije godine studenti i građani Srbije izlazili su na ulice tražeći odgovornost, pravdu i promjenu sustava nakon tragedije na Željezničkom kolodvoru u Novom Sadu. Prosvjedi nisu ostali samo na ulici. Prerasli su u politički pokret, zahtjev za izvanrednim izborima, a zatim i izbornu pobjedu studentske liste koja je 25. listopada 2026. osvojila 140 od 250 zastupničkih mjesta, nasuprot 103 mandata liste predvođene Srpskom naprednom strankom. Aleksandar Vučić prethodno je podnio ostavku, a Srbija se nalazi u procesu političke smjene i formiranja novih institucija.
Bosna i Hercegovina politički je i ustavno potpuno drukčija zemlja. Ovdje se stranke smjenjuju, koalicije preslaguju, odgovornost rasipa između desetaka razina vlasti i institucija, a jedan prosvjed teško može imati isti politički cilj kao u Srbiji.
Ali ostaje drugo, mnogo važnije pitanje: gdje je nestao osjećaj da se zbog nepravde mora izaći na ulicu?
Bosna i Hercegovina nije uvijek šutjela
Bilo je vremena kada su građani noćili pred institucijama. Kada su tisuće ljudi blokirale središte Sarajeva zbog beba koje nisu mogle dobiti matični broj. Kada je više od 40.000 ljudi ispunilo središte Banje Luke i tražilo odgovor na jedno pitanje – tko je ubio Davida? Kada su tisuće Sarajlija izlazile na ulice uz Muriza Memića tražeći istinu o smrti njegova sina Dženana.
Danas imamo 17 mrtvih u požaru u Domu umirovljenika u Tuzli. Imamo 19 izgubljenih života u Donjoj Jablanici. Imali smo smrt mladog čovjeka u tramvajskoj nesreći u Sarajevu. Femicidi su izvodili građane na ulice.
Prosvjeda je bilo.
Ali onog dugotrajnog, masovnog i upornog građanskog pritiska kakav je Bosna i Hercegovina nekada poznavala – mnogo je manje.
Bebolucija: Kada su građani zbog jedne bebe blokirali državu
Jedan od najupečatljivijih primjera građanskog bunta u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini dogodio se u lipnju 2013. godine.
Povod za prosvjede bila je tada tromjesečna Belmina Ibrišević, kojoj je bilo potrebno liječenje u inozemstvu, ali zbog političkog spora i neusvajanja zakona nije mogla dobiti jedinstveni matični broj, a samim time ni potrebne dokumente.
Prva okupljanja počela su 5. lipnja pred zgradom institucija Bosne i Hercegovine. Građani nisu prihvatili samo privremeno rješenje Vijeća ministara, nego su zahtijevali trajno donošenje zakona.
Dan kasnije prosvjed je prerastao u nešto mnogo veće.
Nekoliko stotina demonstranata blokiralo je izlaze iz kompleksa Parlamentarne skupštine i Vijeća ministara BiH. U zgradi se u jednom trenutku nalazilo oko 1.500 ljudi, među njima parlamentarci, ministri, državni službenici i nekoliko stotina stranih državljana koji su sudjelovali na međunarodnom skupu.
Blokada je trajala više od 12 sati.
Građani su ostali pred zgradom i tijekom noći, a policija je tek oko četiri sata ujutro 7. lipnja formirala kordon i omogućila izlazak ljudi iz kompleksa.
Pojedini dužnosnici pokušavali su izaći i ranije. Tadašnji zastupnik Martin Raguž pokušao je napustiti zgradu, govoreći okupljenima da podržava njihov zahtjev, ali su mu demonstranti poručili da se vrati unutra. Prema izvješćima iz tog vremena, neki službenici pokušavali su pronaći druge izlaze, a nekoliko njih uspjelo je izaći kroz prozor.
Tadašnji predsjedatelj Vijeća ministara Vjekoslav Bevanda napustio je zgradu tijekom blokade, što je kasnije bilo i predmet rasprave u državnom parlamentu. Bevanda je tvrdio da je izašao oko 16.15 sati jer je imao zakazan sastanak.
I to nije bio kraj.
Prosvjedi su nastavljeni danima. Šestog dana trajanja okupljanja građani su i dalje bili pred institucijama, a 11. lipnja dogodio se najmasovniji skup – prema tadašnjim izvješćima, na ulicama Sarajeva bilo je oko 10.000 ljudi.
Okupljanja, koncerti i prosvjedne akcije trajali su ukupno 26 dana, do isteka roka koji su građani dali vlastima, a 1. srpnja oko 2.000 ljudi ponovno se okupilo pred državnim institucijama u akciji „Otkaz“.
Zakon o JMBG-u konačno je usvojen sredinom srpnja.
Bebolucija je ostala jedan od rijetkih trenutaka u kojima pitanje nije bilo tko je Bošnjak, Srbin ili Hrvat, nego može li novorođena beba dobiti dokument i otići na liječenje.
„Pravda za Dženana“: Godine prosvjeda, presuda i jedno pitanje bez odgovora
Tri godine kasnije Sarajevo je dobilo novu borbu za pravdu.
Dženan Memić je 8. veljače 2016. godine u Velikoj aleji na Ilidži zadobio teške ozljede, a sedam dana poslije preminuo je u bolnici.
Njegov otac Muriz Memić od početka je tvrdio da njegov sin nije stradao u prometnoj nesreći, nego da je ubijen i da institucije prikrivaju stvarne okolnosti njegove smrti.
Obitelj je počela organizirati prosvjede.
Već 8. veljače 2017. godine, na prvu godišnjicu Dženanova stradanja, više tisuća ljudi okupilo se kod Općine Ilidža i krenulo u prosvjednu šetnju. Tražili su novu istragu, odgovornost tadašnje glavne tužiteljice Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo Dalide Burzić te da predmet preuzmu druge policijske i pravosudne institucije.
Tisuće ljudi ponovno su izašle na ulice u srpnju 2018. godine, nakon oslobađajuće presude Ljubi i Bekriji Seferoviću, kojima se u prvobitnom postupku sudilo zbog navodne prometne nesreće.
Borba obitelji Memić s vremenom se spojila s borbom obitelji Dragičević.
Na prosvjedima 2018., ali i kasnije, Sarajevo je istodobno uzvikivalo „Pravda za Dženana“ i „Pravda za Davida“. U rujnu 2021. nekoliko tisuća građana ponovno je izašlo na ulice, a u Sarajevo je tada stiglo i dvadesetak autobusa podrške iz drugih gradova BiH.
Predmet Memić prošao je kroz više potpuno različitih pravosudnih procesa.
Ljubo i Bekrija Seferović pravomoćno su oslobođeni odgovornosti za prometnu nesreću.
Tužiteljstvo BiH potom je vodilo predmet protiv više osoba zbog organiziranog kriminala i prikrivanja dokaza o Dženanovu stradanju. U ponovljenom postupku Alisa Ramić, ranije Mutap, i Hasan Dupovac osuđeni su na po dvije i pol, odnosno tri godine zatvora, dok su ostali optuženi oslobođeni.
Ali proces za samo Dženanovo ubojstvo nikada nije stigao do optužnice pred Sudom BiH.
Gotovo deset godina nakon njegove smrti, odgovor na ključno pitanje – tko je Dženanu Memiću nanio smrtonosne ozljede – i dalje nije dobiven.
Pravda za Davida: Više od 40.000 ljudi u središtu Banje Luke
Ako je postojao građanski pokret koji je u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine pokazao koliko daleko može dosegnuti bunt zbog nepovjerenja u institucije, onda je to bio pokret „Pravda za Davida“.
David Dragičević nestao je u Banjoj Luci 18. ožujka 2018. godine. Njegovo tijelo pronađeno je šest dana kasnije na ušću Crkvene u Vrbas.
Prvobitna policijska verzija događaja izazvala je snažno nepovjerenje obitelji i javnosti. Davidovi roditelji tvrdili su da je ubijen i zahtijevali da se utvrde odgovorni.
Okupljanja na Trgu Krajine počela su gotovo odmah.
I nisu prestajala.
Građani su se mjesecima okupljali gotovo svake večeri u 18 sati. Već 21. travnja, nakon samo 25 dana prosvjeda, na Trgu Krajine bilo je više tisuća ljudi. Pet autobusa građana koji su krenuli prema Banjoj Luci tada je zaustavljeno nadomak grada.
Sedmog srpnja, 104. dana prosvjeda, prema tadašnjim procjenama na Trgu Krajine okupilo se oko 15.000 ljudi.
A onda je došao 5. listopada 2018.
Banja Luka tog je dana bila ispunjena ljudima.
Prema izvješćima i procjenama, više od 40.000 ljudi okupilo se na Trgu Krajine tražeći istinu o Davidovoj smrti. Policija je istodobno zaustavljala autobuse koji su prema Banjoj Luci dolazili iz drugih dijelova zemlje. Kolone prema Gradišci i Jajcu bile su duge i do 20 kilometara, a dio građana koji nije mogao autobusom nastavio je prema gradu pješice.
Bio je to prizor kakav Banja Luka dugo nije vidjela.
Deseci tisuća ljudi na jednom mjestu, povezani ne političkom strankom, ne etničkim pitanjem, nego zahtjevom da institucije odgovore što se dogodilo jednom 21-godišnjaku.
Okupljanja su trajala do kraja prosinca.
Krajem 2018. došlo je do policijskih intervencija, uhićenja Davora Dragičevića i drugih sudionika prosvjeda, uklanjanja obilježja s Trga Krajine i zabrane daljnjih okupljanja grupe „Pravda za Davida“.
Predmet je 2021. godine preuzelo Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine.
Ni to nije dovelo do epiloga.
Davidova smrt i dalje nije rasvijetljena.
A onda su došle nove tragedije
U noći s 3. na 4. listopada 2024. bujične poplave i goleme količine kamena, zemlje i otpada zatrpale su Donju Jablanicu.
Poginulo je 19 ljudi.
Ukupno je u poplavama na području Hercegovačko-neretvanske i Srednjobosanske županije stradalo 27 osoba.
Mještani Donje Jablanice jesu prosvjedovali. U prosincu 2024. održali su simbolični prosvjed od 19 minuta za 19 izgubljenih života, tražeći sigurnost svojih kuća i odgovore o kamenolomu iznad naselja.
Ali masovnog građanskog pokreta na razini zemlje nije bilo.
Dvije godine nakon tragedije istraga nije završena. Naprotiv, zbog proceduralnih nepravilnosti prvobitni postupak je 2026. vraćen na početak, a istragu je preuzeo POSKOK Federalnog tužiteljstva.
Potom je 4. studenoga 2025. izbio požar u Domu umirovljenika u Tuzli.
Život je izgubilo 17 korisnika ustanove.
Godinu poslije obitelji su se okupile na komemoraciji.
Ali ni tragedija u kojoj je u jednoj javnoj ustanovi stradalo 17 ljudi nije proizvela građanski pokret razmjera Bebolucije, „Pravde za Dženana“ ili „Pravde za Davida“.
Sarajevo je ove godine ipak pokazalo da bunt nije potpuno nestao
Nakon tramvajske nesreće 12. veljače 2026. godine, u kojoj je poginuo 23-godišnji student Erdoan Morankić, a još četiri osobe su ozlijeđene, Sarajevo je ponovno izašlo na ulice.
Prvi prosvjedi okupili su stotine građana.
Potom su se prosvjedi nastavili, predvođeni velikim brojem srednjoškolaca i studenata.
Na sedmom prosvjedu 21. veljače, prema procjeni MUP-a Kantona Sarajevo, na ulicama je bilo oko 6.000 ljudi. Tražena je odgovornost za nesreću, istraga stanja u GRAS-u, promjene u upravljanju javnim poduzećima i sigurniji javni prijevoz.
Prosvjedi su bili među najvećim građanskim okupljanjima u Sarajevu posljednjih godina.
I nakon nekoliko femicida građani, prvenstveno žene i aktivistice, izlazili su na ulice, tražili strože zakone, učinkovite institucije i zaštitu žena.
Ali pitanje ostaje isto: zašto se bijes tako teško pretvara u dugotrajan pokret?
Zašto tragedija izazove nekoliko dana ili nekoliko tjedana prosvjeda, a zatim se život vrati u staru matricu?
Bajtal: „Mi nemamo društvo, imamo ponižene etno-podanike“
Profesor Esad Bajtal upravo je o tome govorio za N1 u jednoj od emisija.
Uspoređujući studentski pokret u Srbiji s Bosnom i Hercegovinom, Bajtal je kazao da osnovni problem vidi u dubokoj podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva.
„Pa zato što tamo imate društvo. Dakle, nemate ovu BHS podjelu“, kazao je Bajtal govoreći o Srbiji.
Prema njegovoj ocjeni, u Bosni i Hercegovini svaki pokušaj zajedničkog bunta vrlo brzo nailazi na etničke podjele, optužbe za izdaju i političku instrumentalizaciju.
„Mi nemamo društvo. Podijeljeno društvo, podijeljeno bosansko društvo, nije društvo“, rekao je Bajtal.
Njegova ključna teza jest da građani imaju iste probleme, ali ih sustav desetljećima uči da ih ne vide kao zajedničke.
„Sve dok izmanipulirani etno-podanici, poniženi etno-podanici, ne ustanu u obranu svojih prava kao združeni građani, nema istinske pobune i nema istinske mogućnosti za promjenu stanja“, poručio je za N1.
Bajtal smatra i da važan dio najobrazovanijih i najkritičnijih ljudi u BiH više ne bira pobunu nego odlazak.
„Najpametniji popuštaju tako što naprosto bježe odavde“, kazao je Bajtal ranije za N1.
Pašić: U BiH nema društvene snage koja bi povezala nezadovoljstvo
Slično je govorio i sociolog Sead Pašić.
On razliku između Srbije i Bosne i Hercegovine vidi prvenstveno u tome što u BiH ne postoji dovoljno snažan zajednički društveni okvir koji bi ljude povezao mimo etničkih i političkih podjela.
Pašić smatra da je bosanskohercegovačko društvo rasparčano u etničke zajednice, dok su politički procesi svedeni na borbu unutar tih zatvorenih krugova.
„Srbija nije kompaktno društvo, ali je ipak kakvo-takvo društvo, pa samim tim ima potencijal da evoluira u bolji i napredniji oblik. Društvo u Bosni i Hercegovini je raskasapljeno, a njegovi ostaci pretvoreni su u etničke zajednice koje same sebe nazivaju nacijama“, ocijenio je Pašić govoreći o studentskom pokretu i mogućnosti sličnog bunta u BiH.
Njegova teza je brutalno jednostavna: tamo gdje ne postoji osjećaj zajedničkog interesa teško nastaje i zajednički bunt.
Koliko je tragedija potrebno da se pravda ne zaboravi?
Bosna i Hercegovina je u posljednjih 13 godina pokazala da njezini građani znaju prosvjedovati, blokirati institucije, provesti noć na ulici i mjesecima tražiti odgovore.
Bebolucija je trajala 26 dana.
„Pravda za Dženana“ izlazila je na ulice godinama.
„Pravda za Davida“ okupljala se svakodnevno mjesecima, a jednog dana u Banjoj Luci bilo je više od 40.000 ljudi.
Danas je nepovjerenje građana u institucije duboko, ali ono sve rjeđe prerasta u dugotrajan i masovan pritisak za odgovornost.
Zato pitanje više nije vjeruju li građani institucijama, nego zašto nakon tragedija tako brzo splasne potreba da se ustraje u traženju odgovora i odgovornosti. Zašto se nekoliko dana traže odgovori, a onda novi događaji potisnu stare, iako mnogi slučajevi ostaju bez konačnog epiloga?
Donja Jablanica, Dom umirovljenika u Tuzli, femicidi, tramvajska nesreća u Sarajevu, Dženan Memić i David Dragičević različiti su slučajevi, ali ih povezuje isto pitanje – zašto borba za pravdu tako često traje kraće od same nepravde?
