Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović krajem studenoga 1993. godine u Ženevi je od Franje Tuđmana tražio deset kilometara obale kod Neuma pod suverenitetom BiH, dok je Tuđman nudio slobodne zone u Pločama i Rijeci.
Hrvoje Šarinić, bivši hrvatski premijer i jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika za posebne pregovore, u svojoj knjizi opisuje pregovore održane u studenome 1993. godine u Ženevi.
Ondje su izaslanstva zaraćenih strana iznijela konačne stavove. Ono što je usuglašeno uzeto je kao osnova za daljnje pregovore, iako ništa nije potpisano.
Uvodnu riječ u Ženevi imao je Willy Claes, tadašnji belgijski ministar vanjskih poslova i predsjedatelj Europske unije.
Od Srba je očekivao teritorijalne ustupke, od bošnjačkog vodstva potvrdu konačnosti njihovih zahtjeva, a od Hrvata da zadrže ustupke o izlazu na more koje su već dali.
„Ne komad zemlje, već izlaz na more”
Izetbegović je na plenarnoj sjednici, prema Šarinićevim zapisima, rekao: „BiH neće popustiti ako nam Srbi ne vrate okupirani teritorij i ako ne dobijemo odgovarajući izlaz na more kod Neuma. Ne komad zemlje, već izlaz na more.”
Tom prilikom Izetbegović je tražio i pooštravanje sankcija Srbiji, uvođenje sankcija Hrvatskoj i ukidanje embarga na uvoz oružja za BiH, uz poruku Europljanima: „Mi se nalazimo u škarama dvaju napadača, a i vi ste suučesnici.”
U stanci sjednice Tuđman se sastao s njemačkim ministrom vanjskih poslova Klausom Kinkelom. Prema Šariniću, Tuđman je tada rekao:
„Spremni smo razgovarati o izlazu bosanskohercegovačkih muslimana na more, ali ne i o presijecanju hrvatskog nacionalnog teritorija.”
„Nas zanima Neum”
Hrvatsko i bosanskohercegovačko izaslanstvo sastali su se 30. studenoga uz nazočnost kopredsjedatelja. Stav bosanskohercegovačkog izaslanstva, odnosno Izetbegovića, bio je: „Nas zanima Neum.” Tuđman je odgovorio da se o tome razgovaralo i na „Invincibleu” te da se hrvatski teritorij ne može cijepati.
Nakon kratkih konzultacija s Harisom Silajdžićem, Izetbegović je precizirao zahtjev: „Mi tražimo suverena prava na dijelu teritorija jer je to sada dio BiH, a ne Hrvatske. Tražimo 10 kilometara obale i pristup do nje koji će biti pod suverenitetom muslimanske republike.”
Tuđman je ponovio ponudu slobodnih zona u Pločama i Rijeci te podsjetio na sporazum o suradnji dviju republika s Hrvatskom.
Izetbegović je uzvratio: „Žao mi je što naš normalan zahtjev za samo 10 kilometara tako shvaćate, s obzirom na to da imate jednu ili dvije tisuće kilometara obale.” Rekao je i da razumije hrvatsku potrebu za teritorijalnim kontinuitetom, ali da se to uz dobru volju može tehnički riješiti.
„Podsjetit ću vas samo da je više zemalja svijeta bez mora nego obrnuto”, odgovorio je Tuđman.
Owenov prijedlog za Neum
Kopredsjedatelj David Owen predložio je da svi turistički objekti u Neumu, kao i teritorij, budu u polovičnom bošnjačko-hrvatskom vlasništvu. Predložio je i osnivanje komisije s po jednim članom svakog izaslanstva i jednim predstavnikom Njemačke, koja bi sastavila tekst o tom pitanju, uz komercijalni pristup cijelom projektu.
Silajdžić je odgovorio da vlasništvo nije tehničko, nego političko pitanje. Upozorio je i da odbijanje razgovora o prilazu moru mijenja karakter države. Tuđman je na kraju poručio da bosanskohercegovačka strana razmisli o tome u kakvom bi se položaju našla ako Hrvatska povuče ponudu o slobodnim zonama u Rijeci i Pločama.
Dva dana kasnije Šarinić se sastao s francuskim veleposlanikom Chenuom. Prema Šarinićevim zapisima, Chenu mu je rekao da je Owen, uz potporu Londona, poslao članicama Europske zajednice upit o pristupu BiH moru i potrebi daljnjeg pritiska na Hrvatsku. Pariz, prema Chenuovim riječima, nije dovodio u pitanje hrvatski suverenitet, ali je bio sklon ideji mješovitog vlasništva.
Šarinić zaključuje da je Owen povezao cjelovitost BiH s izlazom na more. Ako BiH ostane cjelovita, izlaz joj je osiguran međunarodno priznatim granicama, a ako nastanu nove republike, Hrvatska bi trebala osigurati izlaz „bošnjačkoj republici”. Tog načela međunarodna zajednica se, prema njegovim riječima, držala sve do postizanja dogovora u Daytonu.
