Lijepo je vidjeti da nekoga još može iznenaditi kriminal u ovoj državi.
“Kao čovjeka, iznenadi me količina kriminalnih aktivnosti i upornost”, priznao je Božo Barbarić, načelnik riječkog Uskoka i voditelj akcije protiv Milana Bandića i njegovih suradnika.
“Ponekad pomisliš da kad uhitiš zbog korupcije neke ljude koji su ugledni i moćni, da će toga biti manje. Nakon svih ovih koji su ‘pali’ i koji će pasti pitaš se čemu tolika pohlepa da se odlučuju bez imalo skrupula i straha uzimati mito. Nikad neću razumjeti psihološki profil tih osoba, u čemu je ta potreba da stavljaš svoju slobodu na kocku”, izjavio je Barbarić tjedniku Globus.
Pa ako ovakve stvari iznenađuju profesionalca čiji je posao istraživati kriminal u ovoj državi, kako bi tek trebali biti iznenađeni obični ljudi?
Najgore uvijek dolazi
Nažalost, a u tome leži paradoks cijele ove priče, obične ljude uglavnom više ništa ne može iznenaditi. Oni su već navikli na sve. Oni očekuju najgore. I to najgore najčešće se ostvari.
Barbarića iznenađuje količina i upornost u kriminalu, pa i među ljudima koji su “ugledni i moćni”, kao i njihova bahatost, “poput razmišljanja i stava ne može mi nitko ništa”.
Problem je u činjenica, a to je naročito vidljivo u Bandićevu slučaju, da uglednima i moćnima doista ne može nitko ništa.
Jer, Ustavni sud pustio je na slobodu i vratio Milana Bandića na dužnost gradonačelnika omogućujući mu da idućih šest godina nastavi s kriminalnim aktivnostima nad kojima se istražitelj Uskoka sada zgraža. Pet godina Bandić je bio zaštićen koalicijom s Andrejom Plenkovićem i HDZ-om. Godinama su istražitelji skupljali dokazni materijal protiv Bandića, ali su ga iskoristili tek nakon njegove smrti, odnosno nakon što je HDZ izgubio vlast u Zagrebu.
Bahat jer je zaštićen
Bandić je imao svoje ljude u svim institucijama, u mnogim strankama, među “uglednima i moćnima” koji su dvadeset godina održavali Bandića na vlasti i kriminalni sustav u pogonu. To se, manje-više, znalo godinama i to nije bila velika tajna.
Bandić je postao bahat jer je znao da je zaštićen.
Kao što su to znali i mnogi drugi “ugledni i moćni” koji su godinama nesmetano kršili zakone, bavili se kriminalom, širili korupciju u svrhu bogaćenja, pljačkanja, održavanja na vlasti.
Znali su da je Bandić zaštićen, pa su se i oni uz njega osjećali zaštićeno.
Država uglednih i moćnih
Koliko god se Hrvatska desetljećima formalno borila protiv kriminala i korupcije, pa i u najvišim krugovima, kriminal je sve rašireniji, korupcija izraženija, a bahatost snažnija. Ovo je država “uglednih i moćnih”, oni se osjećaju zaštićenima, računaju da će im sve malverzacije nesmetano proći ili da će procesi protiv njih makar u jednoj fazi puknuti.
Nekada kod policije koja oklijeva s uhićenjem onih koji nose mito, nekad kod Uskoka koji odugovlači s istragom dok meta ne padne s vlasti, nekad na sudovima koji donose presude, nekad na višim sudovima koji te presude ruše.
Pa se optuženici vraćaju na dužnost i osuđenici godinama izbjegavaju odlazak u zatvor. Pa usput čak odlaze na utakmice.
Nema više “straha i skrupula”, nad kojima se iščuđava Uskokov Barbarić, zato što nema pravila i kriterija. Osim, naravno, pravila da “ugledni i moćni” rade što hoće zato što znaju da se pravila i kriteriji na njih ne primjenjuju. “Strah i skrupule” priče su za malu djecu kojoj se prodaju bajke o istragama, suđenjima i presudama, o borbi protiv korupcije, neovisnosti institucija i pravnoj državi.
Pa onda dobijemo, primjerice, Vruju gdje “ugledni i moćni” godinama rade što žele.
Šok je šokantan
Hrvatska javnost do te mjere je ogrezla u cinizam da očekuje najgore i teško može više biti šokirana, pa čak ni tisućama stranica Bandićevih transkripata, kao ni s istragama protiv Dragana Kovačevića, Josipe Rimac i tako unedogled.
Ono što je zapravo šokantno jest činjenica da istražitelj Uskoka može biti šokiran otkrićima u Zagrebu. Da oni koji su do grla u istragama mogu biti iznenađeni otkrićima iz tih istraga. Da oni koji bi trebali biti spremni na sve, ipak nisu spremni na ovakvu vrstu bahatosti, pohlepe, kriminala i korupcije.
To znači da su stvari gore nego što je itko mislio.
Bandić nije problem
To znači da nije bila samo stvar u Bandiću, već u svima koji su uz njega radili, njime se koristili, promovirali ga, štitili ili s njime surađivali. Bandić nije bio anomalija, nego integralni dio korumpiranog i trulog sistema. Bio je simbol države do kostiju zaražene korupcijom, ali i slika društva koje kriminal, mito i korupciju prihvaća kao nešto posve normalno, uobičajeno i nekažnjivo.
I ova istraga protiv Milana Bandića trebala bi poslati upozorenje “uglednima i moćnima”, kao i svima ostalima, da nisu nedodirljivi, da ne stavljaju svoju slobodu na kocku, da će ih dostići ruka pravde i sve u tome stilu.
Tko još vjeruje da će se to dogoditi?
