Nedjelja je, razmišljam o svome životu. Razmišljam o svojoj djeci i o svojoj sudbini.
Nastavnica sam i imam četvero divne djece, muž mi je radio u Aluminijskom, neće ga sad u ovim godinama nitko, ponekad dnevniči… Dvoje najstarijih je na fakultetima, jedno u Mostaru, drugo studira u Zagrebu. Ponekad nam pripomogne rodbina, sestra krišom “utisne” i prstom pokaže da šutim.
Ovo dvoje mlađih idu u školu, osnovnu i srednju. Gledam u patike najmlađeg djeteta, sina, raspukle se. Muž nijemo gleda. Oči su nam pune suza. Pretražujem po novčaniku da pronađem koju marku. Šaljem muža na benzinsku da kupi sekundarno.
Kći koja ide u srednju nosi manji broj, a i ženske su. Nema druge patike, siromaštvo zavladalo, nema čizme, ako padne snijeg. Krediti za studente podignuti. Sa svih strana obveze stižu.
Ja sam u štrajku, strepim hoću li dobiti plaću. Kažu da su zaustavili papire za plaće. Ide Božić, djeca stižu, uskoro ćemo biti svi na okupu. Kojemu ćemo od ovih starijih morati reći da odustane od studija. Boli me ovo sve.
Kako reći djetetu da ide u Njemačku? Kako prekinuti sreću djetetu? Nedjelja je, tužna je ova nedjelja. Nekako ćemo preživjeti, sutra je novi dan, neka nova patnja…
Nastavnica u štrajku
(podaci poznati uredništvu portala OTPOR.Media)
