Objavljujemo pismo koje je, “Zaboravljeni branitelj br. 690”, uputio svom prijatelju i suborcu Peri Previšiću predsjedniku čapljinske Neovisne stranke, naravno tu je i povratni Perin odgovor:
Poštovani prijatelju i brate Pero!
Odavno imam potrebu da s tobom podijelim verziju bolne istine koja je 92′ na Kruševu pogodila i šokirala cijeli naš Hrvatski narod.
Znam da si na otvaranju spomen obilježja, devetorici Hosovaca, održao odvažan govor i uputio zasluženu kritiku Čoviću. Ovo što namjeravam podijeliti s tobom nimalo neće umanjiti moje poštovanje prema prvim pripadnicima HOS-a i tebi među njima. Srpski rezervisti i JNA, više su se bojali crnih povijesnih odora na našim dečkima, daleko više od njihove poluprazne puške u ruci, šačice metaka u džepu i jedne bombe u drugom. Vaša je hrabrost i odvažnost nadjačala nepravedni enbargo na uvoz i nabavu oružja koji nam je nepravedno nametnut. Nakon nemilog događaja na Kruševu i stradanja domoljuba, Božja je providnost ipak ujedinila branitelje i svi smo nastavili Domovinski rat pod istim obilježjima HVOa.
Taj nesretni dan mi se duboko urezao u sjećanje zbog jednog događaja koji se zbio već u ranim jutarnjim satima. Naime, moj je pokojni brat Zvonko, kao dozapovjednik 1. bojne 1. brigade Tigrova, poslan od generala Bobetka sa dva kamiona naoružanih Tigrova u Ljubuški. To je jutro brat došao kod mene doma u pratnji nekoliko suboraca, došao je po svoj ratni dvogled poslan iz Njemačke od našeg trećeg brata; – jedan je poslao njemu jedan meni. Naravno da mi se povjerio kako su poslani od Bobetka da spriječe neke moguće nerede koji bi se mogli dogoditi taj dan u Ljubuškom. Taj je cijeli dan jedan kamion sa Tigrovima dežurao u Vitini, a drugi na Baginu mostu.
Brat mi je nekoliko dana kasnije otkrio da uopće nisu znali što bi se trebalo dogoditi u Ljubuškom, već su očekivali moguću zapovjed preko motorole.
To mi je brat otkrio onaj dan kad je došao na pogreb, u odori Tigrova, pokojnem Kraljeviću jer su se dobro poznavali. Jedne sam prilike i ja sa njima, uz prijateljski razgovor, sjedio u restoranu Bakus u Radišićima. Dakle, hrvatsko vodstvo iz Zagreba imalo je detaljno razrađen plan kako spriječiti Blaža Kraljevića da nastavi ratovati pod zapovjedništvom Alije Izedbegovića sa kojim su već bili narušeni odnosi. Punkt HVOa na Kruševu je isto tako detaljno isplaniran. Imali su jasnu zapovijed na koji način trebaju zaustaviti Blaža Kraljevića i pratnju, i, na koji mu se način trebaju obratiti i koju poruku usmeno prinijeti. Ja raspolažem sa ovom verzijom događaja, koju ću ti detaljno opisati ali se ne mogu u istu zakleti jer kruže razne priče. Navodno, jedan je pripadnik HVOa na punktu znao engleski jezik, njemu je bio zadatak da zaustavi prvo vozilo i da se vojnički obrati Kraljeviću na engleskom kako je i učinio. Kad je pozdravio Kraljevića koji je već malo spustio staklo i prenio poruku da moraju voziti za njima u Široki Brijeg jer ih tamo čeka delegacija iz Zagreba. Tada je, navodno, Kraljević još malo spustio staklo, izvadio pištolj i upucao u čelo istoga. Drugi pripadnici HVO-a su odmah reagirali onako kako su reagirali, a nama svima jedino preostaje da razmišljamo kako bi svaki od nas postupio u takvim nesretnim okolnostima.
Sad stavimo na stranu svaku verziju priče, ipak se zapitajmo: – Je li moguće da mi Hrvati nismo bili dostojni, nakon toliko godina, iz poštovanja prema svim žrtvama, sjetiti se i poginulog branitelja “broj deset”, te i njega spomenuti imenom i prezimenom na istom spomen obilježju. Je li se itko zapitao; dolazi li i njegova majka, sestra…, na to tragično mjesto i pale svijeće?
Možda je i taj dan netko od njegovih bio prisutan, ali negdje po strani, kad se odavala počast stradalim domoljubima.
Čime je, od sviju nas, poginuli i zaboravljeni branitelj br.10, zaslužio da mu se i ime ne spominje?
Je li njegova jedina krivica što je znao engleski jezik i što je prvi stradao?
Ipak mi Hrvati trebamo priznati da nam je kletva kralja Zvonimira jako teška, ali, ova će nam kletva branitelja “Broja 10” svima trajno ostati bolna i teška!
Pozdrav prijatelju od “zaboravljenog branitelja br. 690!”
Odgovor Pere Previšića
Dragi prijatelju i brate.. Hvaljen Isus i Marija…
Prvi put čujem ovu verziju i žao mi je svakog pripadnika HVO-a i mojih suboraca HOS-a..
Ova zadnja rečenica je ključ svega.. “kletva kralja Zvonimira….”
U domovinski rat išao sam srcem kao o ti dragi prijatelju..bio zapovjednik satnije HOS-a…
Kako tada tako i danas sprem životom braniti svoj narod i katoličku vjeru…
Hvala ti što si podijelio ovo sa mnom… i znaj da sam na Kruševu bio u prvom redu kada je Čović izašao da održi govor okrenuo sam leđa mu i gledao u narod… to je moj protest njemu jugoslovenu…
BB -(Božji Blagoslov)
Tvoj Pero
