Na današnji dan 1822. godine u Rastovači kod Posušja rođen je fra Grgo Martić, bosanskohercegovački franjevac, sakupljač narodnih pjesama, pjesnik, preporodni književnik, kulturni i politički djelatnik.
Rodom je od plemena Martića koji su bili poznati po tome što su imali veliki obiteljski križ na groblju koji je napravljen od kamena sa planine Zavelim, Vinica. Majka mu je bila Jela Kukulj iz plemena Kukulja iz Vinjana pa mu je bio rod bio Ivan Kukuljević Sakcinski.
Kad mu je bilo osam godina, umre mu otac pa stric Rade preuzme brigu nad šestero siročadi. U svojoj dvanaestoj godini (1834.) došao je u samostan u Kreševu, gdje je svršio i osnovne i nešto gimnazijskih nauka i tu s petnaest godina stupio u franjevački red. Godinu dana iza toga otišao je u požešku gimnaziju, gdje se sve (pa i matematika) učilo na latinskom. U vrijeme studija u Zagrebu upoznao se s Gajem, Babukićem, Vrazom, Šulekom i drugim istaknutim Ilircima, čije će ideje prihvatiti i poslije provoditi u praksi. Poslije je otišao u Mađarsku, u Stolni Biograd (Székesfehérvár) studirati teologiju. Svećenik je postao u Bosni na sam Božić 1844.
Uz svoj materinski jezik, govorio latinski, talijanski, francuski, turski, mađarski i njemački. Kao župnik u Sarajevu 1856. postaje zastupnikom franjevačke provincije za veze s Turskom i konzularnim vlastima. Na čelu je franjevaca koji se suprostavljaju priključenju Bosne i Hercegovine Srbiji i Crnoj Gori i zalaže za austro-ugarsku vlast nad tim područjem. Fra Grga Martić postaje jedna od najpovjerljivijih osoba austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini, ali kada je postalo očito da Beč odbija te krajeve ujediniti s Hrvatskom, on se, uvrijeđen i razočaran, povlači iz političkoga života.
Poznat je po mudroj domoljubnoj izreci 1860. godine:
“Teško narodu bez ljubavi bratske, kao Bosni bez zemlje Hrvatske.”
U svom je djelu iz 1860. “Zapamćenjima” dokumentirao kako je diljem Bosne djelovala srpska propaganda kojoj je cilj bio prisvojiti Bosnu “za Srbiju i za Dušanovo carstvo”.
Kao mlađi je zanesenjački djelovao u duhu Iliraca, po širem kriteriju narodnog jedinstva. Shvativši vremenom što velikosrpski krugovi žele oko 1866., polako se preusmjerio prema idejama hrvatskog državnog prava, no pri tome nije se ostavio dobrih odnosa sa susjednim pravoslavnima i muslimanima.
Objelodanio je više samostalnih djela u prozi i stihu, te napisao brojne priloge najrazličitijeg sadržaja, preveo nekoliko djela s francuskog i talijanskog jezika, skupio i tiskao brojne narodne pjesme i preradio nekoliko djela drugih autora. Pisao je za bosanskohercegovačke potrebe, ali su mu djela primana kao primjer živoga štokavskoga jezika s narodnih izvora.
OTPOR.Media
