Kćerka hrvatskog viteza Mira Barešića, Andrea Jelena Barešić, snimila je video s porukom generalima, koji su podržali Nobilov zahtjev za pomilovanje bivših šefova Udbe – Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Prenosimo je u cijelosti i bez cenzure…
OCA SU MI UZELI KADA SAM IMALA SAMO SEDAM MJESECI…
I ove godine, kao i prethodnih trideset, moja sestra Viktorija, mama Slavica i ja – nismo za uskršnjim stolom mogle blagovati zajedno s mojim tatom. Oca su mi uzeli kada sam imala samo sedam mjeseci. Znam da se cijeli život hrabro i beskompromisno borio za slobodnu i sretnu Domovinu. Jedva je čekao da se vrati, a ovdje ga je dočekao rat u koji je otišao, poput mnogih, bez ikakvih kalkulacija i s vjerom u bolje sutra – za svoju obitelji, svoj narod i sve nas.
BILA SAM U UTROBI MAJKE KAD SU JE UDBAŠI GURNULI IZ JUREĆEG AUTOBUSA…
Udba ga nije uspjela likvidirati tijekom desetljeća žestoke borbe u političkoj emigraciji. Nisu uspjeli ubiti niti mene, koja sam bila u utrobi moje trudne majke, kada su je plaćenici jugoslavenskog komunističkog režima gurnuli iz jurećeg autobusa u dalekom Asuncionu, glavnom gradu Paragvaja. Bila je u šestom mjesecu trudnoće, pala je u komu, a ipak me je donijela na ovaj svijet. I hvala joj na tome!
NISAM MU STIGLA NITI REĆI – TATA…
Bila sam tatin ponos. Kažu da sam od njega naslijedila tvrdoglavost, ali i osjećaj za pravdu, kao i borbenost zbog koje i sada, ovo govorim. Otac je poginuo u nikad razjašnjenim okolnostima, 31. srpnja 1991. godine u Donjim Miranjama, u zadarskom zaleđu. Nisam mu stigla niti reći tata. Tek nakon što je mami javljeno da ga više nema, uspjela sam izgovoriti tu – meni važnu i svetu riječ.
ZAŠTO JE MOJ OTAC MORAO BITI POKOPAN POD TUĐIM IMENOM?!
Teško je bilo nadomjestiti oca. U njegovim sam suborcima i braći po oružju, tražila tatu kojeg su mi uzeli. Mučki iz zasjede. Nadala sam se da ću jednog dana konačno saznati tko mi ga je točno uzeo? Kažu da su ga navodno ubili četnici, ali ja bih ipak voljela znati nešto više o tome. Tko ga je izdao? Tko ga je poslao u zasjedu? Zašto se o tome ni tri desetljeća kasnije ne bi smjelo govoriti? Zašto je moj tata morao biti pokopan pod tuđim imenom?
Mnogo toga što sam uspjela otkriti privatnim istragama, sugerira da su sa smrću moga oca veze imali upravo oni koje danas neki žele pustiti na slobodu. Isti ti udbaši pokušali su tatu ubiti i ranije, na raznim stranama svijeta – ali nisu uspjeli. Svoj zločinački naum uspjeli su ostvariti pod krinkom rata i velikosrpske agresije.
LJUDI KOJI SU MI DOLAZILI U KUĆU, DANAS TRAŽE PUŠTANJE NA SLOBODU OSUMNJIČENIKA ZA UBOJSTVO MOGA OCA!
Moja obitelj istinu i pravdu traži već trideset godina. A sada sam umjesto pravde, dočekala izdaju. Ljudi koji su mi dolazili u kuću i trudili se nadomjestiti moga oca, ljudi koje sam cijenila i vjerovala im, danas traže puštanje na slobodu osumnjičenika za ubojstvo moga oca.
Nikada neću zaboraviti kako je general Ante Gotovina na otvorenju spomenika tati, pored križa, na mjestu gdje je ubijen, izgovorio meni važne riječi: “Ovaj spomen neka neprijatelju bude opomena da nas tuđa noga više nikada neće gaziti!”
IZDALI STE NAŠE SNOVE!
Gospodine generale! Dragi moj Ante, zašto si sada ti, svojim potpisom, zgazio ne samo uspomenu na moga oca, već i na sve druge očeve, žrtve udbaških krvnika? Ta dvojica udbaša ni po čemu nisu zadužili moju Hrvatsku, niti Hrvatsku moga oca! Možda jesu zadužili neku lopovsku zemlju, zemlju ubojica i nitkova za koju moj otac sigurno nije dao svoj život!
Umjesto molitve za blagdanskim stolom, pismo koje su potpisali generali bez vojske, a koje javno brane ljudi bez stida, unijelo je nemir u moju obitelj. Mama, umjesto da unucima peče kolače, već dva dana plače i uzrujana je zbog izdaje ljudi kojima je vjerovala i koje je puštala u naš dom – jer je mislila da su naši iskreni prijatelji. Nažalost, nisu. Niti naši – niti države za koju je moj otac dao svoj život. A volio ju je isto kao što ja volim njega.
Sram vas bilo! Izdali ste naše snove!
ANDREA JELENA BAREŠIĆ
