Nasilje u obitelji najčešće se događa bez svjedoka-očevidaca, tako da je najčešće žrtva nasilja jedini svjedok tog nasilja. Smatram da nasilje u obitelji nije u porastu, već su u porastu prijave žrtava zbog nasilja u obitelji. Mediji i izvještavanja o nasilju u obitelji uvelike su doprinijeli tome da žrtva prije svega shvati da trpi nasilje, da nasilje može prijaviti i kome može prijaviti.
Da bi počinitelj nasilja bio kažnjen potrebno je da žrtva ustraje u prijavi i svjedočenju. Često se događa da žrtva prijavi nasilje ali nema podršku obitelji, policije, tužiteljstva i suda. Od obitelji dobiva savjete da ne prijavljuje nasilje zbog sramote i djece (ako ih ima sa nasilnikom). Međutim, jesu li ti savjeti dobri? Treva li žrtva trpjeti nasilje cijeli život zbog sramote? Je li sramota biti žrtva nasilja? Treba li dijete trpjeti psihičko nasilje gledajući nasilje u kući? Mora li dijete imati oba roditelja iako nasilnik narušava psihičko zdravlje djeteta? Odgovor na sva pitanje jest – apsolutno ne.
Je li nasilje samo fizičko?
Slične savjete žrtva dobiva i od policije, a gotovo uvijek postupanje policije ovisi o tome ima li žrtva vidljive tjelesne ozljede. Iako je za postojanje kaznenog djela dovoljno da je ugrožena tjelesna cjelovitost žrtve. Dakle, ne moraju postojati tjelesne ozljede da bi bilo počinjeno kazneno djelo. Zanemaruje se psihičko nasilje (uvrede, odbacivanje, prijetnja povrjeđivanjem ili oduzimanjem djece, posesivno ponašanje i kažnjavanje, emocionalne prijetnje i optužbe, itd.) koje može imati mnogo teže posljedice za žrtvu nego fizičko nasilje. Nikada do sada se nisam susreo s tim da je žrtva prijavila nasilje prvi put kad ga je doživjela i mislim da se neću ni susresti. To je uvijek nasilje koje se već ranije dogodilo jednom ili više puta, fizičko ili psihičko. Još uvijek je u našem društvu dominantno mišljenje da je nasilje u obitelji privatna stvar i da se nitko ne bi trebao miješati u to. Međutim, je li to tako? Dakako da nije. Na stranu zakon i ostali propisi, naša ljudska obveza jest da se umiješamo i zaštitimo žrtvu od nasilnika. Rijetki su slučajevi kada građani prijave nasilje u obitelji, zaista rijetki. I to je gotovo uvijek anonimna prijava policiji putem telefona. To iz razloga jer se građani ne žele miješati u nasilni odnos i ne žele se zamjerati nasilniku. Međutim, postavlja se pitanje je li se na taj način zamjeraju žrtvi? Dakako da jesu.
Sigurne kuće daleko od kuće
Sigurne kuće za žene i djecu žrtve nasilja u obitelji jesu privremeno sklonište – privremeno rješenje, na koje se žrtve nasilja teško odlučuju. Mnogo je razloga za to. Uzmimo primjer da je žrtva nasilja iz Širokog Brijega, da radi u Širokom Brijegu i da ima zajedničku djecu sa nasilnikom koja idu u školu u Širokom Brijegu, a sigurna kuća je u Mostaru. Teško da će se žrtva nasilja odlučiti da ide u sigurnu kuću u Mostar, prije će se odlučiti da ostane sa nasilnikom u njihovoj obiteljskoj kući. Kazne za kazneno djelo nasilje u obitelji po mom mišljenju nisu preblage, već je politika kažnjavanja blaga, pa se gotovo uvijek izriče uvjetna osuda kao mjera upozorenja ako se počinitelj prvi put nađe pred sudom. Ono što je po mom mišljenju potrebno jest educirati policijske službenike da prepoznaju određeno ponašanje kao kazneno djelo nasilja u obitelji, da se uspostave multisektorski timovi, koji bi se sastojali od psihologa, socijalnog radnika, policijskog službenika, tužitelja i suca i koji bi se aktivirali kada se dogodi nasilje, te da se žrtvama pruži psihološka pomoć nakon pretrpljenog nasilja.
Tužitelj Josip Aničić za Istina.media
