Nacional je na Uskrsni ponedjeljak doznao da vrh HDZ-a, po svemu sudeći, neće imati nikakve primjedbe odluči li predsjednik Zoran Milanović pomilovati Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, dvojicu obavještajnih dužnosnika koji su zbog pomaganja u ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Njemačkoj, na njemačkom sudu 2016. osuđeni na doživotni zatvor koji već neko vrijeme izdržavaju u Hrvatskoj.
Inicijativu za pomilovanje službeno je inicirao njihov odvjetnik Anto Nobilo i ona je izazvala veliku pozornost javnosti, naročito nakon što su je potpisali i neki generali Hrvatske vojske, uključujući i Antu Gotovinu.
Brigadiri Perković i Mustač, kako su ih oslovili hrvatski generali u svom pismu predsjedniku, danas su vremešni ljudi. Zdravko Mustač ima 80, a Josip Perković 77 godina. Obojica su dala značajan doprinos obrani Hrvatske u Domovinskom ratu. No nakon presude suda u Njemačkoj na doživotni zatvor zbog likvidacije hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, Perković i Mustač prebačeni su na izdržavanje kazne u Hrvatsku, u zatvor u Glini. Budući da hrvatski kazneni zakon ne poznaje doživotnu zatvorsku kaznu, kazna im je prilagođena hrvatskom pravnom sustavu, pa je sud Mustaču odredio kaznu od 40, a Perkoviću od 30 godina zatvora. To je pravni okvir u kojemu njihov odvjetnik od Milanovića traži da ih pomiluje. Kako god bilo, sve je manje vjerojatno da bi bez Milanovićeve pozitivne odluke – ili pozitivne odluke nekoga od potencijalnih budućih Milanovićevih nasljednika – mogli živi napustiti zatvor u Glini.
Nacional je tijekom Uskrsa doznao kako unutar HDZ-a postoji sve više naznaka da bi Milanovićevo pomilovanje u toj stranci primili s odobravanjem.
Visoki izvor iz HDZ-a o tomu je za Nacional rekao:
„Neosporno je da su i Perković i Mustač bili bliski suradnici prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i ratnog ministra obrane Gojka Šuška. Obojica su u Domovinskom ratu imala pozitivnu ulogu, a Perković se naročito istaknuo u procesu nabave naoružanja. Sve ono što kažu generali koji traže njihovo pomilovanje je točno. Njih dvojica uživala su Tuđmanovo i Šuškovo povjerenje. Osim toga, neosporno je da su i Perković i Mustač već u poodmakloj zreloj starosnoj dobi i bolesni. Imajući sve to u vidu, bilo bi logično da im se udijeli akt milosrđa. Problem predstavlja samo činjenica da Milanović kao predsjednik dosad nikoga nije pomilovao, što ima određenu težinu, kao i izjave koje je u tom kontekstu i ranije davao. Iako u svakoj državi netko ima pravo pomilovanja, ipak je to dio svjetskog političko-pravnog naslijeđa. Milanović može biti jako restriktivan u tom pogledu i prihvatiti samo nekoliko od ukupno 274 zahtjeva za pomilovanje koja je primio, ali nikako ne bi trebalo stvoriti dojam da to čini samo u jednoj situaciji.“
Isti izvor navodi da ta situacija evidentno proizvodi potrese u braniteljskoj populaciji, kao i da nije lako napasti Gotovinu i Čermaka. Dodaje i da ova situacija neočekivano iznova aktualizira dalekovidnost prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana kada je u pitanju njegovo insistiranje na hrvatskoj pomirbi sinova i unuka ustaša i partizana. Taj izvor o tomu kaže:
„Tuđmanova pomirba ključ je za razumijevanje i ove priče i sada je aktualnija nego ikad. Što su Perković i Mustač radili u sustavu bivše Jugoslavije je prošlost. Kao što je i Gotovina rekao netom nakon izlaska iz Haaga, okrenimo se budućnosti. Tako je i Tuđman rezonirao početkom 90-ih, prilikom stvaranja hrvatske države, kada su u pitanju bili Perković i Mustač. Za njega je jedino bilo važno jesu li za hrvatsku stvar i stvaranje novih vrijednosti. Pa je tako i zalaganje za Perkovića i Mustača u svjetlu njihova doprinosa stvaranju suvremene Hrvatske, itekako slijeđenje politike Franje Tuđmana.“
‘I Perković i Mustač imali su u Domovinskom ratu pozitivnu ulogu, a Perković se naročito istaknuo u procesu nabave naoružanja. Sve što kažu generali koji traže njihovo pomilovanje je točno’, kaže izvor iz HDZ-a
Isti izvor smatra i kako više definitivno ne bi bilo nikakvih zapreka da Milanović pomiluje Perkovića i Mustača ako bi njih dvojica u bilo kojoj formi izrazila kajanje zbog nekih svojih postupaka iz jugoslavenske prošlosti.
Dok obitelji Perkovića i Mustača očekuju odgovor, predsjednik Milanović našao se pred jednom od najtežih odluka u dosadašnjem mandatu. S jedne strane, u svojoj izbornoj kampanji Zoran Milanović govorio je da se uopće ne želi baviti pomilovanjima pa je raspustio i Komisiju za pomilovanja u predsjedničkom uredu. Ta je komisija predlagala pomilovanja, a kako je sada više nema, ovaj zahtjev generala došao je izravno na stol Zorana Milanovića, na temelju njegovih ustavnih predsjedničkih ovlasti.
Branimir Glavaš, dugogodišnji saborski zastupnik i jedan od također kontroverznih sudionika u stvaranju hrvatske države, godinama suočen s teškim optužbama za ratne zločine, najavio je da bi i sam mogao podržati pomilovanje Perkovića i Mustača. Konstatirajući da njemački sud nije sud Svevišnjega, na Facebooku je o tomu napisao: „Uporno me zovu i pitaju što mislim o Josipu Perkoviću i njegovom eventualnom pomilovanju. Čut ćete narednih dana dok prođu uskrsni blagdani. Kome pravo, kome krivo!? Reći ću svoja saznanja o tom čovjeku od svibnja 1990. pa nadalje i svoje mišljenje, pod cijenu da mi svi *ebete sve po spisku.“
Umirovljeni general Luka Džanko također je tijekom uskrsnih blagdana komentirao zahtjev za pomilovanjem Perkovića i Mustača.
“Prije nego što kažem zbog čega sam se na to odlučio, želim reći da mi je žao svake žrtve, pa i Stjepana Đurekovića. Međutim, njegovo stradanje ne može se mjeriti sa stradanjem Brune Bušića, u pitanju je domoljublje, u detalje ne bih. Pridružio sam se kolegama, Miljavcu posebno, Gotovini kao njegov zamjenik, Domazetu kao stručnjaku obavještajcu i ostalim generalima desnih svjetonazora. U vrijeme Bljeska i Oluje kao zapovjednik Zbornog područja Bjelovar, gospodin Perković je puno pomogao da mi uspješno izvedemo i Bljesak i Oluju u zapadnoj Slavoniji. Primjera radi, meni kolega Domazet šalje obavještajne podatke koji su bili ključni u operaciji Bljesak i kaže mi: ‘Luka, ovo ti šalje Perković, računaj da je to sigurno i postupi tako.’ To su bili ključni podaci da mi u Bljesku uspijemo osloboditi zapadnu Slavoniju i ući u Okučane”, objasnio je Džanko.
‘Tuđmanu je početkom 90-ih, prilikom stvaranja hrvatske države, kada su u pitanju bili Josip Perković i Zdravko Mustač jedino bilo važno jesu li za hrvatsku stvar i stvaranje novih vrijednosti’
Džanko je rekao i da je dovoljno što je “vrhovni zapovjednik Franjo Tuđman rekao da su ti ljudi ključni”, te dodao:
“Oni su postali brigadiri i oni su se uspjeli suprotstaviti vrlo stručnoj obavještajnoj službi jugovojske. Da njih nije bilo, oni su bili toliko snažni i jaki, mi ne bismo postigli to što smo postigli i smatram da su oni to zaslužili. Suprotstavili su se onome što oni znaju i onome što može kontrirati njima i uspjeli smo u onome što smo uradili.”
Džanko je zaključno izjavio i da je i sam davno proglašen izdajnikom, da se time ponosi jer zna što je dao za Hrvatsku te da je s time sve jači i jači. U takvom se ozračju čeka odluka predsjednika Milanovića o daljnjoj sudbini Perkovića i Mustača.
