Dana 28.srpnja 2022. godine na Stipića livadi, općina Jablanica, obilježena je 29. obljetnica stradanja hrvatskih civila i Branitelja HVO-a njih 39. Uz prigodni program slavljenja Svete mise vijence su položila mnoga izaslanstva među kojima su bili predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti u HBŽ, HNŽ i ŽZH, te predstavnici mnogih braniteljskih udruga HVO-a iz te tri županije, kao i predstavnici hrvatske komponente Ministarstva obrane BiH.
Među prisutnima bila su mnoga poznata imena iz političkog života tih županija, ali i mnogi Branitelji koji su se došli pokloniti nevinim žrtvama koje je muslimanski agresor pod obilježjima tzv. Armije BiH mučki pobio na njihovim vjekovnim ognjištima premda bez ikakvog valjanog i opravdanog razloga.
Promatrajući lica nazočnih dalo se primijetiti kako među njima nema najvećeg broja ratnih zapovjednika HVO-a koji su direktno sudjelovali u akciji oslobađanja Doljana, ali i u drugim značajnim akcijama HVO-a diljem BiH.
Iz razgovora s mnogim Braniteljima od jučer do danas predstavnici URB HVO-a ŽZH i URB HVO-a Grada Širokog Brijega su primijetili veliku razočaranost jer oni koji su ih vodili u većini akcija više nisu među njima, neki zbog prerane smrti od kojih valja izdvojiti Generala Miljenka Miću Lasića i Mladena Naletilića Tutu, dok se ostali nisu odazvali na jučerašnju obljetnicu zbog nepoznatih razloga što ostavlja mjesta razno-raznim špekulacijama o kojima će Branitelji danima i tjednima raspravljati.
Da li se razlozi za njihov nedolazak na ovakve obljetnice kriju u njihovoj sramoti jer su u prava istinskih Branitelja uveli tzv. “branitelje“ koji s ratom ili ratnim strahotama nemaju ništa, ili su pak jako dobro „naplatili“ svoje ratovanje, ili su pak sudjelovali u mnogim nepravdama koje su učinili istinskim Braniteljima pri donošenju diskriminirajućih zakona o pravima Branitelja u FBiH i njenim županijama nakon završetka Domovinskog rata u BiH ostaje otvoreno pitanje.
Možda pak među njima postoje neki koji se ne pojavljuju na ovakvim obljetnicama jer ih bole iste stvari kao i Branitelje koji također ne dolaze na ovakve obljetnice upravo zbog ovih gore navedenih razloga?
Isto tako važno je napomenuti kako je među polagačima vijenaca bilo istinskih predstavnika Braniteljskih udruga iz ŽZH, HBŽ i HNŽ, od kojih posebno mjesto zauzimaju predstavnici obitelji poginulih i nestalih Branitelja HVO-a, a posebno Gojko Kraljević otac poginulog bojovnika Stanislava Baje Kraljevića, koji premda u poznijim godinama života redovito pohodi ovakve obljetnice, te uža rodbina, suborci i prijatelji poginulih hrvatskih Branitelja.
No, od svega je najvažnije istaknuti kako istinske Branitelje HVO-a iz borbenog sektora posebno iritira i žalosti činjenica kako se na svim obljetnicama pa i na ovoj na Stipića livadi pojavljuju predstavnici političke vlasti Hrvata u BiH od kojih ogromna većina nije bila na I-crti bojišnice jedan sekund a kamoli više.
Bez obzira na dosta prohladno i oblačno jutarnje vrijeme na Stipića livadi koje su osjećali nazočni Branitelji i ostali puk, među kojima je njih dosta bilo s kratkim rukavima i bermudama znatno veću studen su osjećali Branitelji u svom srcu dok su promatrali mimohod profesionalnih polagača vijenaca kojih su prepune sve obljetnice stradavanja Hrvata koji nisu položili svoje živote u temelje ovoga što imamo danas.
A imamo nepravdu na svakom koraku. Prepune JU i JP podobnih kadrova stranke HDZ BiH, dok se stotine tisuća naših mladih Hrvata i Hrvatica s obje strane umjetno stvorene granice između RH i BiH zajedno sa cijelim obiteljima seli u treće zemlje ne mogavši gledati sve ovo, koristeći svaku prigodu da ovim polagačima vijenaca j..u sve po spisku.
Imamo nepravdu na svakom koraku kud koračaju Hrvati Hrvatice, svojom nogom po hrvatskom tlu, premda se ovi profesionalni polagači vijenaca trude prikazati kako sva hrvatska nevolja leži u majorizaciji i diskriminaciji koju Hrvati osjećaju na svojim plećima a koja dolazi iz muslimanske kuhinje.
Ove obljetnice njima služe u svrhu javnog prikazivanja i promoviranja njihove brige za žrtve koje su nam svima omogućile blagodati koje uživamo, zapravo koje oni uživaju dok ih mi promatramo kako uživaju i balahaju.
Isto tako oni jako dobro znaju kako žive od naroda a nikako za taj isti narod kojemu prodaju šarene laže i nade.
Nakon svake ovakve obljetnice oni napuštaju mjesta zločina, tj. obljetnica u skupocjenim odijelima sa sunčanim cvikerima, sa svojim službenim, nikako privatnim automobilima, i odlaze na unaprijed dogovorena mjesta u motelima, pansionima i restoranima na kojima je broj uzvanika određen, i tu evociraju uspomene iz rata, samo ne znam iz kojega jer ni u jednome nisu sudjelovali.
Predstavnici braniteljskih udruga koji im se šlepaju zacijelo im pomognu evocirati uspomene koje ovi potonji nemaju, a oni istinski Branitelji kojima tu nije mjesto negdje uz put popiju kavu, pivu ili pojedu ćevape kako bi barem malo isprali gorak okus gorčine koji ih muči cijelim putem povratka njihovim kućama.
Svake godine ista pjesma se vrti u džuboksu braniteljskih uspomena na ovakvim obljetnicama a nitko nema snage a ni volje staviti neku drugu pjesmu u taj džuboks. Njihovi ratni zapovjednici koji su najpozvaniji izmijeniti neku drugu pjesmu svojim bojovnicima s kojom bi oni pjevali, uz koju bi igrali i uz koju bi evocirali svoje uspomene iz rata u kojemu su bili direktni sudionici, se ne pojavljuju na ovakvim obljetnicama zbog samo njima znanih razloga, čime ostavljaju svoje suborce na vjetrometini kao ovce vukovima.
A vrijeme koje je najpravedniji sudac dolazi po svoje što se upravo na ovakvim obljetnicama dade primijetiti. Broj onih koji su direktno sudjelovali u akcijama oslobađanja hrvatskih područja se drastično smanjuje zbog biološkog sata, neimaštine, smrti ili bolesti, dok se broj profesionalnih polagača vijenaca svake godine povećava i tako iz godine u godinu.
Sve do one godine kada će svima biti svejedno.
Vlado Marušić / OTPOR.Media
