U geopolitici rijetko shvaćamo da se tektonski pomak događa u trenutku kada se događa. Postoji nekoliko iznimaka: sovjetsko lansiranje prvog svemirskog satelita, pad Berlinskog zida, napad 11. rujna, itd. Ti su trenuci bili povijesne prekretnice koje su svima bile vidljive.
Ruski rat u Ukrajini, koji označava povratak gole agresije u stilu Drugog svjetskog rata u Europu, sigurno je još jedna takva prekretnica. No, upravo se događa druga, manje zamjećena promjena koja ima barem jednaku moć mijenjanja povijesti: povratak Japana kao glavnog geopolitičkog aktera, piše Foreign Policy.
U rasponu od samo mjesec dana od sredine prosinca 2022. do sredine siječnja ove godine, Japan je revidirao velike dijelove svog sigurnosnog položaja nakon 1945.i zamijenio ga novom strategijom koja bi — ako se provede — stvorila snažniji i agresivniji Japan.
Promjene u politici Tokija mogu signalizirati Japan koji ne samo da je spremniji i sposobniji uključiti se u geopolitička pitanja izvan svojih uskih, obrambenih interesa, već je i vjerojatnije da će djelovati na načine razmjerne svom strateškom položaju, regionalnim interesima i gospodarskoj moći.
Krajem 2022. godine administracija japanskog premijera Fumija Kishide objavila je tri nova strateška dokumenta: novu Strategiju nacionalne sigurnosti, Strategiju nacionalne obrane i Plan izgradnje obrane. Zatim su u siječnju on i njegovi ministri vanjskih poslova i obrane otputovali u Washington kako bi se sastali sa svojim američkim kolegama. Tamo je novo strateško razmišljanje Japana bilo u potpunosti vidljivo u zajedničkim izjavama s američkim predsjednikom Joeom Bidenom kao i ministrom obrane Lloydom Austinom.
Među ostalim promjenama, Tokio je najavio namjeru povećanja potrošnje za obranu za gotovo 60 posto tijekom pet godina, napuštajući neformalnu proračunsku gornju granicu od 1 posto BDP-a koja je uvedena u političke svrhe još 1970-ih. Samo to predstavlja gotovo revolucionarno odstupanje od dugogodišnje obrambene prakse.
Bez prosvjeda, gotovo neprimjetno
Osim niza sofisticirane vojne opreme, Japan također nastoji nabaviti projektile za protuudare: precizno navođeno streljivo dugog dometa dizajnirano za odvraćanje protivničkog napada, nešto što je Tokio povijesno izbjegavao. Ostale ključne promjene uključuju stvaranje stalnog zajedničkog operativnog stožera, prijenos ovlasti nad Japanskom obalnom stražom na Ministarstvo obrane tijekom bilo kakvog sukoba, uspostavu snažne kibernetičke obrane i novu predanost obavještajnim sposobnostima.
Međutim, čak i značajnije od navedenog je japansko sveobuhvatno širenje sigurnosnih interesa izvan obrane vlastitih otoka. Putokaz je slobodni i otvoreni Indo-Pacifik — o kojem ova otočna nacija presudno ovisi — ali Japan sada slobodno govori i o interesima u Južnom i Istočnom kineskom moru, Pacifičkim otocima, Tajvanskom tjesnacu, u Europi, itd.
Dok se Japan nekoć fokusirao samo na neposrednu samoobranu, sada zauzima širi, globalniji pogled na svoju sigurnost u više regija. Rezultat će biti Japan koji će biti dublje upetljan u globalne sigurnosne poslove, a potencijalno i sam pružatelj sigurnosti.
Još je značajnija činjenica da su te promjene izazvale tako malo protivljenja, bilo u Japanu ili u regiji. Kad su Sjedinjene Države i Japan revidirali svoj sigurnosni sporazum 1959. i 1960. godine, na ulicama Japana bilo je stotine tisuća prosvjednika. Čak i kada je administracija Shinza Abea 2015. donijela paket sigurnosnih zakona koji su proširili raspon situacija u kojima Tokio može odobriti upotrebu sile i reinterpretirali pravo Japana da se uključi u kolektivnu samoobranu, bilo je značajnih prosvjedau cijeloj političkoj četvrti Tokija. Ovaj put? Ne samo da nema velikih prosvjeda, nego se rasprava pomaknula s toga treba li Japan poduzeti te akcije na način na koji će ih zemlja platiti.
Isto je i u regiji. Čak i u Južnoj Koreji, koja je u prošlosti bila kritična prema japanskim militarističkim naporima, predsjednik Yoon Suk-yeol priznao je da su potezi Japana – uključujući nabavu protuudarnih projektila – razumljivi s obzirom na prijetnje Sjeverne Koreje. Peking je, s druge strane, razumljivo nezadovoljan. Čvrsto se protive novim obrambenim dokumentima Tokija, a vladu premijera Kishide optužuju za izazvanje regionalnih napetosti i sukoba.
Motivacija za japansku povijesnu promjenu je dvojaka. Prvi je da ruska invazija na Ukrajinu sugerira ne samo da je gola agresija još uvijek moguća u današnjem globaliziranom i integriranom svijetu, već i da opstanak protiv puno većeg susjeda ovisi o dobroj obrani. Drugi je, naravno, kineski pristup regionalnim odnosima, koji se oslanja na maltretiranje, provociranje, prisilu i nepoštivanje međunarodnog prava, kao što je slučaj u Južnom i Istočnom kineskom moru. Japan je godinama trpio takvo ponašanje i konačno se čini da mu je dosta.
Neodgovorena pitanja
Kako će promjena japanske obrambene politike izgledati u praksi? Očekuje se, na primjer, da će Japan nastaviti jačati svoje savezništvo s Japanom. Nadalje, čini se da se veze Japana s Južnom Korejom konačno popravljaju. Sve dok dvije zemlje drže da povijest Drugog svjetskog rata ne dominira njihovim dnevnim redom, zajednički sigurnosni problemi mogli bi jedni drugima omogućiti blisku i intenzivnu suradnju.
Od ostalog, valja napomenuti da je prvi veliki japanski vojni izvozni paket išao na Filipine. S Filipincima je Japan nedavno izveo svoju prvu zajedničku vojnu vježbu. S obzirom na japansko stajalište da su europska i indo-pacifička sigurnost povezane, vjerojatno će Japan nastaviti težiti tješnjim vezama s ključnim europskim saveznicima. Već postoje važni pomaci, uključujući sporazum da će Japan redovito sudjelovati na sastancima NATO-a, kao i japansko-britanske sporazume o recipročnom pristupu i zajedničkom razvoju naprednog borbenog zrakoplova.
Neka od ključnih pitanja, međutim, i dalje ostaju bez odgovora. Primjerice, hoće li se Japan zalagati za veće vodeće pozicije u međunarodnim tijelima? Razumljivo je da Japan podupire Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji, ali koliko će daleko ići japanska potpora Europi? U jugoistočnoj Aziji, gdje je Japan kroz povijest pružao razvojnu pomoć i sigurnosnu suradnju, nova strategija Japana sugerira da bi mogao preuzeti više vodeće pozicije kako bi pomogao tim manjim državama da se suprotstave Kini. Ali kako će se to provesti u praksi? Slično tome, kako se eksplicitno iskazani interesi Japana u Tajvanskom tjesnacu prevode u ono što je Japan zapravo spreman učiniti? Ako dođe do kineskog napada, hoće li Japan braniti Tajvan?
Kako je krenulo, saznat ćemo vrlo skoro.
Jutarnji.hr
