Činjenica je da u posljednje vrijeme pred sudovima „padaju“ skoro svi značajniji predmeti, posebni oni koji se odnose na korupciju i organizirani kriminal. Posljednji takav slučaj je – Asim Sarajlić. Ovog visokopozicioniranog SDA službenik u javnosti već odavno prati glas da „sve može završiti“, ali naše pravosuđe kaže da on (prvostupanjski) nije kriv – u dva sudska predmeta.
Tužiteljstvo KS nije dokazalo njegovu krivicu u aferi Snimak, ali ni u predmetu Bosna.
Na loše optužnice i njihovo olako potvrđivanje već godinama upozoravaju bh. pravni, ali i međunarodni pravni stručnjaci, o čemu smo već pisali, piše Žurnal.info.
Raspolaganje javnim novcem bez autorizacije
Mirsad Bajraktarević, bivši zamjenik načelnika krim-istražnog odjela SIPA-e, kazao je ranije da „tužitelji nekada potroše ogromne novce, a u maratonskom postupku izgube slučaj“: „Tužiteljima su dati bjanko čekovi za javni novac, oni bukvalno raspolaže javnim novcem bez ikakve autorizacije“.
Pravdajući dvije oslobađajuće presude u slučaju Memić pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, glavna tužiteljica Tužiteljstva KS Sabina Sarajlija u rujnu 2021. pred Skupštinom KS izjavila je da „sama oslobađajuća presuda po sebi nije osnova ni za disciplinsku, niti krivičnu odgovornost“: „Jer da je tako nitko ne bi bio tužitelj ako bi sam neuspjeh na sudu rezultirao pokretanjem neke njegove odgovornosti“.
Sudac Nedeljko Tabaković ukazuje na pravilnike o ocjenjivanju sudaca i tužitelja kroz koji se cijeni njihov rad. Ocjene utječu na njihovo napredovanje, a ukoliko su konstantno loše mogu biti prebačeni na drugu dužnost ili ostati bez posla.
I Zakon o VSTV-u BiH kaže da „suci ili tužitelji ne mogu odgovarati za mišljenja koja daju ili za odluke koje donose u okviru svojih službenih dužnosti“. Ovo se odnosi, navodi tužitelj Josip Aničić, samo na načelo slobodne ocjene dokaza u smislu postojanja ili nepostojanja određenih činjenica.
„Primjera radi, nema slobodne ocjene dokaza ako je zakonodavac propisao rok za žalbu tri dana, a sudac ostavio 24 sata. To je očito kršenje zakona i za to treba odgovarati“, tvrdi Aničić.
U bh. pravosudnoj zajednici mnogi su mišljenja da se optužnice, u posljednje vrijeme, često podižu zbog javnosti, a da se unaprijed zna da od tih predmeta neće biti ništa. U vezi odgovornosti za takve slučajeve, pravni stručnjak Harun Išerić navodi da je odgovor na to pitanje povezan s nekoliko bitnih točaka, a jedna od njih je mogućnost da se neke optužnice namjerno sačine tako da neće biti uspješne pred sudom, a radi primjene principa ne bis in idem (ne dva puta o istom,op.a.) u odnosu na optuženo lice.
„Moguće je i da su optužnice vrlo loše kvalitete, a što je povezano i sa načinom vrednovanja rada tužitelja gdje je kvaliteta (optužnice ili žalbe) u cijelosti ignorirana (norma i kvantitet spram kvaliteta). Vjerujem da u takvim predmetima odgovornost snose i suci za prethodno saslušanje koji su potvrđivali optužnice glede kojih nije moguće provesti uspješan krivični postupak (Delimustafić i drugi) ili koje su upitnog kvaliteta“.
Za pretpostaviti je, dodao je, da suci za prethodno saslušanje, skoro pa bez zadrške, potvrđuju optužnice, i znajući da time ostvaruju normu te da neće trpjeti posljedice u slučaju bezuspješnog krivičnog postupka (uslijed njegovog propusta).
Išerić je mišljenja i da se neke optužnice podižu zbog pritiska javnosti ili radi uljepšavanja utiska javnosti o na primjer glavnom tužitelju, a bez da su utemeljene i da imaju izglede da će pokrenuti postupci biti uspješno okončani.
Odvjetnica iz Bijeljine Biljana Radulović kaže da smo svjedoci da se u mnogim slučajevima kreće sa pompeznom najavom uhićenja ili podignutih optužnica, ali izostane obavijest o odlukama jer su one uglavnom poražavajuće – ili su blage ili oslobađajuće.
„Ima jedan postotak onih tužitelja koji nisu svjesni što rade, ali i dobar postotak onih koji su svjesni, ali ipak to namjerno rade“, dodala je Radulović, ističući da treba uvesti sistem kontrole.
Podsjetimo na akciju Urban iz 2016. i predmet tužitelja Seada Kreštalice. Uhićenje bivšeg ministra obrazovanja KS Fahrudina Oručevića, bivših čelnika Elektrotehničkog fakulteta Narcisa Behlilovića i Irfana Turkovića, te vlasnika firme Lake Nedžada Bubice, zbog udruživanja radi zloupotrebe položaja, ispraćeno je uz veliku medijsku pompu. Još na samom početku ovog sudskog procesa bilo je kristalno jasno da će svi biti oslobođeni krivice. Tako je i bilo jer optužnica nije dokazana.
Sead Kreštalica je bio i jedan od tužitelja u predmetu „Memić“ koji se vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.
Prisjetimo se i pompeznog uhićenja više od 50 osoba u predmetu Pandora. Istragom je rukovodio tužitelj Dubravko Čampara, a sve je najavljivano kao najveći korupcijski slučaj u koji su umiješani najviši službenici SDA, HDZ-a i SNSD-a. Slučaj je spao na bivšeg direktora UIOBiH Kemala Čauševića, o čemu smo ranije pisali.
Čampara je sa kolegom Ćazimom Hasanspahićem izgubio i slučaj za zataškavanje ubojstva Dženana Memića.
Službene podatke o tome koji su to državni tužitelji sa najvećim brojem oslobađajućih presuda ili odbijenih optužnica nismo uspjeli dobiti. Ipak, iz izvora bliskih pravosuđu saznajemo da se u tom pogledu ističe nekoliko imena, a jedno od njih je i Oleg Čavka. Osim što su protiv njega više puta vođeni disciplinski postupci, podsjetimo da je upravo on odgovoran za oslobađajuću presudu u predmetu protiv direktora OSA Osmana Mehmedagića i uposlenika te agencije Muhameda Pekića u slučaju izuzimanja video nadzora iz poslovnice BH Pošte u Sarajevu.
O kakvom se predmetu radilo stoji u obrazloženju presude: „Rijetko se događa da svjedoci obore slučaj“.
Čavka je bio tužitelj i u drugom predmetu protiv Mehmedagića, koju je Sud BiH nekoliko puta odbijao uz tvrdnju da „optužnica nema dokaznu snagu“.
Nekoliko pravosudnih promašaja imao je i tužitelj Seid Marušić. On je izgubio nekoliko značajnijih predmeta ratnih zločina, a i njegova kolegica Dika Omerović je izazvala bijes u javnosti kada je „izgubila“ predmet za zločine u Zaklopači kod Vlasenice. Više oslobađajućih predmeta ratnih zločina imao je i Vladimir Simović.
Stav disciplinskih komisija
Iz Ureda disciplinskog tužitelja pojašnjavaju da je tužiteljstvo stranka u postupku, da njihove optužnice razmatra i potvrđuje sud i donosi pravosnažnu odluku o krivičnoj odgovornosti optuženog: „Njihovi prijedlozi i zahtjevi su podložni sudskom preispitivanju. Eventualne grube nepravilnosti tužitelja prilikom postupanja, u ograničenim i eklatantnim situacijama, mogle bi eventualno predstavljati druge disciplinske prekršaje tužitelja“.
Iz Tužiteljstva BiH kažu da se, na temelju zaduženja predmeta i normi urađenog, svake godine ocjenjuju tužitelji. Za statistiku o tužiteljima koji imaju najveći broj oslobađajućih presuda, koju smo tražili, a oni nam je nisu dostavili, navode da nije baš tako jednostavna jer se vrednuju sve tužiteljske odluke
Smatraju da treba imati u vidu i stajališta disciplinskih komisija, posebno u predmetima u kojima je disciplinska tužba pravosnažno odbijena. Tako je, na primjer, Prvostupanjska komisija u odluci kojom su odbacili tužbu protiv tadašnjeg tužitelja Miroslava Janjića zbog nemara u radu u jednom predmetu ratnog zločina, navela da je „dužnost tužitelja da primjenjuje zakon onako kako ga on razumije i tumači, bez naklonosti prema bilo kome, i bez obzira na to da li je data odluka općeprihvaćena“.
„Imajući u vidu ovakva i slična stajališta, možemo zaključiti da se granice eventualne i navodne arbitrarnosti prilikom postupanja u tužiteljskim predmetima teško naziru u disciplinskim odlukama VSTV-a BiH“, kažu iz UDT-a.
Zinaida Đelilović / Zurnal.info
