Da nije bilo Muradifa Pajta, političkog emigranta koji se početkom rata vratio na ove prostore, priča o nikad položenim ispitima Sebije Izetbegović na zagrebačkoj Medicini i lažnome magisteriju, koji joj je prošlog tjedna i službeno oduzeo Univerzitet u Sarajevu, vjerojatno nikada ne bi izišla u javnost i ostala bi duboka tajna unutar najmoćnije bošnjačke obitelji i uskog kruga njihovih intimusa, kako u glavnom gradu RH, tako i BiH.
– Ja sam – kazuje Pajt za Slobodnu Dalmaciju, koji danas živi na relaciji SAD – RH – BiH – bio emigrant u Švedskoj pa u Njemačkoj. U Zagreb sam prvi put došao sredinom studenoga 1991. godine. Otamo sam odlazio u Sarajevo i tako bio i na 2. kongresu SDA kao Alijin gost. I tada sam upoznao svoju buduću suprugu. U Zagreb sam se vratio negdje u veljači iduće godine, a vjenčali smo se na prvi dan proljeća. Od tada sam počeo živjeti u Zagrebu.
POD ISTIM KROVOM
Sebiju Izetbegović upoznaje krajem lipnja, početkom srpnja 1992. godine, kada ju je, na zamolbu poznate zagrebačke obitelji Šabić, primio kao gošću u svoj stan na adresi Drage Gervaisa 10/4. Na toj adresi živjela je zajedno s Muradifom, njegovom suprugom, punicom i bratom. Svi su oni dijelili isti krov nad glavom i trpezu te bili svjedoci Sebijina pokušaja studiranja u hrvatskoj metropoli.
– Ona je uistinu upisala poslijediplomski na zagrebačkome Medicinskom fakultetu, ali preko veze, jer nije bilo nikakve osnove. Ja sam ga platio 4500 njemačkih maraka. Mene je molio Salem Šabić, njemu sam dao novac, a upisali su je on ili netko od njegovih poznanika. Dobila je i indeks.
Nastava je, kao i svake godine, počela sredinom listopada 1992., ali je Sebija Izetbegović u tih mjesec i pol ili dva, dok nije otišla u Tursku, na fakultetu bila samo jedanput, i to da uzme kutu, bijeli mantil. I više nikada tamo nije otišla jer je ni ja, ni bilo tko drugi do prosinca 1993., kada sam otišao u SAD, nismo vidjeli, pročitali, čuli da je na teritoriju RH, kamoli da je polagala neki ispit. Da bi ga polagala, morala je ići na predavanja. Ako je nije bilo na njima, ako nije bila u Hrvatskoj, pa kako je onda mogla polagati?! – pita se Pajt.
– Moj šura, suprugin brat, bio je Sebijin vozač i 24 sata dnevno na raspolaganju joj. Odvezi je, ostavi je, dođi po nju, vrati ili vozi negdje drugdje, to je bio njegov zadatak. Ni on, a ni ona nikada nisu pričali da su bili na fakultetu, već u klubu Gradačac, kod tetke Ume, s onim i ovim zapovjednikom Armije BiH. Jedino ako nisu svi generali, počevši od Jaganjca, preko Pohare i Šaje Šahinpašića, pa do Delimustafića, isto tako studirali ili je gradačački klub bio smješten na Medicini?! – dodat će sugovornik “Slobodna Dalmacije”.
Razlozi zbog kojih je gospođa Izetbegović u prosincu 1992. odlučila Zagreb zamijeniti Istanbulom, nisu mu poznati. S njegovom obitelji zajedno je živjela do desetak dana prije odlaska u Tursku, kada se nakratko prebacila u jedan stan kod hotela “Panorama”. Međutim, tek godinu i nešto poslije Pajtovi će otkriti jedan šokantan detalj za njih.
PO RADOVE U ISTANBUL
– Spremali smo se za preseljenje u Ameriku i shvatili da nema ni magistarskog, ni doktorskog rada moje supruge, inače jedne od najmlađih doktorica medicinskih znanosti na zagrebačkom Sveučilištu, kao ni jedne knjige koju joj je s posvetom poklonio čuveni doktor Kahn. Shvatili smo da ih nitko drugi osim Sebije nije mogao uzeti i sa sobom ponijeti u Istanbul. Zato sam odmah zvao Aliju, koji mi je i dao njezin turski broj.
Supruga je odmah okrenula taj broj, a ova ju je dočekala riječima: “Jao, oprosti, halali ako znaš što je Bog”, a bilo je prošlo već 13 mjeseci. Ne mjesec ili dva, već više od godinu dana. Izvinite, ali prilično sumnjivo.
