-vidi ti nje ona stalno negdje putuje! Pa šta mogu i ja, ali ne da mi se nešto, ona ima slobodnog vremena, znaš da misli samo o sebi, pa poznaješ je pravi je egoista.
-vidi ti nje, kupila je zimsku opremu, i kaže meni neki dan napokon idem da naučim skijati, cijeli sam život potajno voljela da naučim skijati. Pa da, ona stara matora u njenim godinama, pa kako je nije sram da je netko vidi na skijama. Ej, ne bih ja za čitave pare ovog svijeta.
-vidi ti nje, neki dan u trgovini sretnem susjedu obojila kosu u bakreno crveno. Susjedo, pa jesi to ti, ne mogu da te prepoznam? Da, promijenila sam imidž, znaš cijeli život imam istu boju kose, i odlučih se život prolazi idem isprobati nešto novo i mladoliko. Ja bih upala u crnu zemlju u ovim godinama da mijenjam boju kose, pa imam djecu i unuke, pa smijati će mi se ljudi. Vidi ti nje, ona se usudila.
-vidi ti nje, pravi Leonardo da Vinci, uhvatila se platna i boja te svaku drugu večer ide u školu za slikanje. Da, bome još malo i postat će ženski da Vinci. Kao ima ona neki talent pa tu sada uči i farba kao Uskršnja jaja.
-svako jutro u cik zore vidim je kako odlazi u teretanu. Pa, u šest sati ujutro ona u šezdesetim godinama, još pješači do aerobik dvorane, tamo skače sat-dva, sa onim mladim curama i opet natrag kući pješice. Pa ne bih da me netko vidi u šest ujutro, i zbog skakanja i zatezanja kao u ovim godinama još mi treba tijelo kao da me netko klesao. Ma briga me jesti ću što hoću kad hoću, ona neka skače.
Dok to izgovara pričajući u “trač partiji” iz očiju izlazi zavist kilometrima duga.
”Da, ali zašto nisi?” – to je srž – Zašto nisi? Tko ti je branio? Ne bi toliko bila ohola i ljubomorna da si bilo što od ovoga probala.
Draga ženo, usudila se!
Pa onda prešlo u volju, svakodnevnicu, motivaciju, naviku. Dok ti čamiš kući, i razmišljaš šta si uradila iza sebe, počevši od putovanja, želja, potreba, poslova, i slično vidiš da “zaostaješ” i to te bode.
Nisi kao ona sa početka teksta, ona se usudila putovati, vidjeti, probati nešto novo, nije sebe stavila u čahuru dok život pored nje kao japanski vlak stotinama kilometrima juri.
Ne usudimo se. Malo se toga usudimo u svojim životima. Vjerujemo da su izražavanje, dostignuća, umjetnost, putovanja, ideje, poslovi, uspjeh rezervirani za neke posebne ljude. A mi smo kao, obični, to nije za nas.
Živimo u gradu, predgrađu, manjem mjestu gdje to pogotovo u malim sredinama nije podržavajuće, i zato imaš toliko vremena ogovarati i tražiti “manu” u svemu što je dobro. Tko je ljudima ugodio? Ne cijenimo upornost, rad, volju, znoj, inovaciju, pokušaj, radije nam prija da pronađemo na stotine mana.
Samo destrukcija, nigdje ne vidimo pohvalu, podršku, kao virus u svaku poru se uvukla destrukcija. Kao da nas je netko sasjekao u korijenu žene su ostale “osakaćene” pa se NE USUDE!
Što je to toliko teško? Bog je svakome podario neki talent, pletenje, putovanje, kuhanje, umjetnost, plesanje, sport, bilo što. Poznajem puno žena i nastojim od njih što više upijati i učiti koje su ostale u pedesetim godinama bez posla, bez stanovanja zbog razvida, financijski poteškoća, koje su izgubile bliske članove obitelji, bile svakodnevno izložene nasilju, imale teške dijagnoze, i puno drugi primjera. Ali, nisu odustale, naprotiv počele su učiti nove vještine, ići na edukacije, besplatno volontirati, bavite se prvi put u životu poljoprivredom, ali su počele stepenicu po stepenicu i tu su sada zadovoljne, sretne, ispunjene.
USUDI SE!
počnite
sanjajte
ne odgađajte
griješite
pitaj
uči
Sutra počinje danas!
Žana Alpeza / OTPOR.Media
