U subotu ujutro, 4. studenoga, skupina od tridesetak mladih tragača su u organizaciji HKZ Troplet je krenuli u Potragu za korijenima pod vodstvom vrijednog tragača za korijenima Grge Mikulića, iskusnog istraživača, pisca, fotografa, umjetnika, kipara i priznatog turističkog radnika, piše Troplet.ba.
Mladi tragači su kao i svake godine krenuli od ranokršćanske cimske bazilike u Mostaru na Široki Brijeg i razgledali crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, franjevački muzej i galeriju. Zatim su posjetili ranokršćansku baziliku u Mokrom te usput vidjeli repliku Vitkovog stećka, jednog od najljepših postojećih stećaka. Nakon toga su posjetili crkvu svetih Petra i Pavla u Kočerinu, razgledali Aleju hrvatske ćirilice i nekropolu u dvorištu osnovne škole, te nekropolu Lipovci na kojoj je pronađena Kočerinska ploča.
Nastavili su do ostataka ranokršćanske dvojne crkve (bazilike) u Posuškom Gradcu, a zatim posjetili nekropolu Ričina kod Posušja. Nakon toga su odmorili i lijepo objedovali uz ugodno druženje u restoranu Bosiljna.
Zatim su otišli do Kedžare gdje se nalazi groblje a u njemu mjedeni kip Dive Grabovčeve u stvarnoj veličini izradio je hrvatski kipar Kuzma Kovačić. Legenda o stradanju Dive Grabovčeve je svima poznata i opjevana. Nastavili su do iznimno vrijedne nekropole stećaka Dugo polje.
Na kraju su posjetili Masnu Luku gdje se nalazi prelijepa crkva sv. Ilije, Franjevačka kuća molitve i franjevačka galerija. Poslije toga, lijepo se zabavljajući i pjevajući vratili u Mostar.
Studijski dan Potraga za korijenima nadahnuto je opisao jedan od sudionika, Darko Tusun iz Travnika, student Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Pored toga što je uspješan student medicine, Darko je i daroviti spisatelj, dobitnik brojnih literarnih nagrada, između ostaloga i nekoliko nagrada na Tropletovim literarnim natječajima.
Zamolili smo Darka da nešto napiše o Potrazi za korijenima i evo, Darkov uradak donosimo u nastavku. Hvala Darko!
Povratak korijenima
U zemlji, koja je, užarenija od onih što je okružuju, na koju malo, i nimalo ljetima padaju kaplje kiše, a kada padaju, padaju kao nigdje. Ljudi su ovdje naviknuti živjeti u paklu vrućine, krutom siromaštvu i neizvjesnosti burnih, dugih vremena, a malo opet tko, poput njih, nije od ove vrućine poprimio karakteristiku velike tvrdoglavosti, a siromaštvo ih naučilo, mukom valjda, iz ničega stvoriti nešto, jer, muke su i boli, često prekretnice ljudskih života, iz kojih ili čovjek raste kao iz vode biljka a umno se obogaćuje ili kao pustinjski pijesak propada u širokim dinama.
I o zemlji i ljudima koji bivstvuju ovdje, malo se zna, ali zna se da su odrana primili kršćanstvo pa smo naše putovanje kojeg prozvaše: »Potraga za korijenima« započeli obilaskom starovjekovne bazilike u mostarskom naselju Cim, koja je godinama bila zanemarena i nalazila se u derutnom stanju, no zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca dovedena je u prepoznatljiv oblik.
Što bi bila Hercegovina bez Širokog Briga?
Kada bismo povukli paralelu, a mnogi veliki vole ih povlačiti, podvlačiti, podcrtavati, označavati, brisati i nadodavati, bilo bi to kao muzej koji nema umjetnina, kao nepotpisani rad pjesnika, kao franjevac bez habitusa!
Ovdje se sve susreće, i stapa i prelijeva, kao brz vodopad što se sruči u jezero.
I kuće, i muzej na otvorenom [ samostan i crkva ], i stari i mladi franjevci, a posebice stari fratri koji se kao relikvije i hodajući eksponati Božje umjetnosti kreacije. Tako nas je jedan dočekao, ozbiljnog lica, no njegove su riječi bile slatke, jer se iz duše izgovaraju. Pripovijedao je o povijesti, dašta će, o čemu će franjevci, nego o povijesti, jer oni su je činili, oni je održali, oni je sobom nosili kroz stoljeća. Tanak bi bio ovaj papir, za primiti na sebe svu tu tugu i čemer, koja se pojavi na licu čuvara povijesti na spomen 1945. godine. I malo tko je, poput njih, malo tko križ Njegov nosio poput njih! O fratrima, Širokom Brigu i njihovoj historiji, nekom ćemo drugom prilikom.
Sljedeća crkva koju smo obišli bila je ona radnička – kočerinska. Tu nas je dočekao fra Mario Knezović, to je franjevac različit od onih sa Briga, otvoren, razgovorljiv, svojim besjedama odudara od onih šutljivih, mudrih fratara, nalikuje Ivanu Krstitelju koji bi nas sigurno zapitao : »Gdje vam je pamet ljudi!?« Kočerinska je crkva bogata u svojoj jednostavnosti.
O onome što namjerno izostavih iza, jer rečenica ili dvije nisu dovoljne za opisati važnost svih pojedinih struktura koje smo posjetili, a to su nekropole sa stećcima. »Groblja su dokaz života, a ne pustoši.« rekao je Andrić.
U jednostavnoj rečenici koja puno toga kazuje sažeo je taj neimar umjetnosti sva moja dumanja, shvaćanja – jer upravo posjetom grobalja – nekropola [grad mrtvih] mi oživljavamo one što [zauvijek] leže tu. Kao što pjesnika čitanjem njegova djela u život se vraća (D. Cesarić), tako i mrtve koji se molitvama koje su od nas izgovorene na: nekropoli Trn, Lipovici i onoj bezimenoj u blizini osnovne škole u Kočerinu, te naposlijetku iznimno velike i vrijedne nekropole – Dugo polje.
Većina su stećaka izrazite umjetničke vrijednosti – prikazani su tu brojni reljefi, a to su najčešće: rozeta, mladi mjesec, križ i mač. Naišli smo na izrazito vrijedan, u blizini OŠ u Kočerinu, gdje je uklesan sveti Antun Padovanski sa Isusom u naručju.
Nakon toga smo bogato objedovali u blizini parka prirode Blidinje.
Svoje smo putovanje priveli kraju posjetom groba Dive Grabovčeve na Kedžari te posjetom crkve svetog Ilije u Masnoj Luci.
Na njezinom smo grobu zapjevali pjesmu što je skladao isusovac o. Petar Perica u znamenitom travničkom sjemeništu – Do nebesa nek se ori.
U Masnoj Luci nas je dočekao stari, simpatični fratar, fra Petar Krasić.
Njegove misle ne mogu sažeti u par rečenica, kada progovara iskustvo i sjećanja čovjeka, što su obično puni emocija, malo koji papir i riječi to mogu prenijeti. Vraćali smo se u Mostar zadovoljni putovanjem te smo uz pjesmu i igru dovršili naše studijsko putovanje.
Lijepo je vratiti se svojim korijenima, jer ljudi bez korijenja, široka su stabla hrasta bez korijenja! Ono što se ovim putovanjem željelo prikazati jest nešto stoljetno u nas, bosanskohercegovačkih Hrvata, ma koliko stoljeća prošlo – mi ostajemo što jesmo, ne odričemo se onog što smo stoljećima u muci gradili, nepravdu podnosimo, a svoje porušeno, nanovo gradimo.
Darko TUSUN
