Južna plinska intekonekcija za Dragana Čovića samo je alat u političkoj igri koji mu može služiti kao poluga za ucjenu preko koje će ostvarivati svoje ciljeve.
To je on danas faktički prvi put priznao javno.
“Južna interkonekcija je strateški interes BiH, pa hrvatskog naroda u BiH jer prolazi kroz županije i ne može mi kazati da je to nečiji drugi interes.
Osnovna dvojba je BH Gas. Ja sam rekao, kao što imamo BH Gas imat ćemo i južnu plinsku interkonencju koja će biti u vlasništvu Vlade FBiH. Dopustiti da jedna bitan, strateški energent, kao što je plin, upravlja netko drugi sa različitim mogućim strategijama bi bilo politički naivno. Ja ne želim da sutra netko zatvori plinovod iz Sarajeva za Posušje”, naveo je Čović.
Naravno, logika je obrnuta.
Nije stvar u tome hoće li neko u Sarajevu, u ovom slučaju direktor BH Gasa zavrnuti plin Posušju, jer je HDZ-u odnosno Čoviću nuđena upravo ta pozicija.
Čoviću to nije dovoljno jer je svjestan da se u drugim okolnostima taj direktor ne mora biti nužno HDZ čime gubi kontrolu nad strateškim plinovodom.
Dakle, ono što Čovića očito zanima jeste da on osobno upravlja čovjekom koji će voditi poduzeće čije bi sjedište bilo u Mostaru. Baš kao što ima kontrolu nad direktorima Elektroprivrede HZHB te HT Eronata ili Hrvatskih pošti.
Time bi Čović imao kontrolu nad samim poslovanjem kompanije, koje bi sigurno bilo profitabilno, ali možda i još važnije – kontrolu nad plinom koji dolazi do Sarajeva.
Da se plin koristi kao ucjena u BiH moglo se vidjeti na nedavnom primjeru kada je SNSD-ov Nedeljko Elek zaprijetio zatvaranjem ventila za Sarajevo kako bi isposlovao veću cijenu protoka plina.
Totalnom kontrolom južne intekonekcije mogao bi ucjenjivati političke faktore iz Sarajeva kako bi ostvario svoje ciljeve – od imenovanja i pozicija do usvajanja zakona koji odgovaraju njemu i njegovoj stranci.
Čović to u svojoj izjavi nije ni krio, kazavši da je južna intekonekcija interes hrvatskog naroda i da mu nitko ne treba govoriti da je drugačije. Pod hrvatskim narodom on ovdje podrazumijeva sebe i one okupljene oko HNS-a.
No, pored političkih benefita, Čović je u ovom projektu prepoznao i ekonomsku profitabilnost.
On je kazao da za izgradnju ovog projekta treba sedam do osam godina, da je to ogroman posao postavljana cijevi u zemlju.
Naravno, kontrolom poduzeća koje bi vodilo ovaj projekt Čović bi imao utjecaj na to koje će građevinske i sve druge kompanije raditi na projektu. Od postavljanja cijevi do svih drugih poslova koji su potrebni.
A, koliko su taj ventil i posao važni pokazuje i to da ga ne zanimaju čak ni sankcije SAD. Čoviću takva vrsta izolacije očito ne smeta sve dok ima moć u dijelu države koji ga zanima i dok će preko poluga moći ostvaraju svoje ciljeve.
