“Boli me kurac za NATO.” Tako je bivši predsjednik Donald Trump svojedobno izrazio svoje osjećaje o najstarijem i najjačem američkom vojnom savezu. Nije da je ta izjava, izrečena u nazočnosti Johna Boltona, tadašnjeg predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost, ikome bila iznenađenje, piše za Atlantic povjesničarka i autorica više knjiga o Rusiji i Istočnoj Europi Anne Applebaum.
Davno prije nego što je postao politički kandidat, Trump je dovodio u pitanje vrijednost američkih saveza. O Europljanima je jednom napisao da “njihovi sukobi nisu vrijedni američkih života i da bi povlačenje iz Europe njegovoj zemlji uštedjelo milijune dolara godišnje”.
Trump je podsjetimo, nedavno rekao da bi “ohrabrio” Rusiju da napadne svaku članicu NATO-a koja ne plaća svoje obveze u sklopu zapadnog vojnog saveza. Bivši američki predsjednik priznao je kako je jednom rekao čelniku NATO-a da neće zaštititi naciju koja ima zaostatke u plaćanju ako je napadne Rusija.
Tvrdi kako je najavio čelniku NATO-a kako će u tom slučaju “ohrabriti” agresore da “čine što god žele”. Članovi NATO-a obvezuju se braniti svaku naciju u bloku koja bude napadnuta. Bijela kuća je Trumpove komentare nazvala “užasnim i bezobzirnim”, piše BBC.
Obrambeni savez NATO, osnovan 1949. godine i tri četvrt stoljeća podržavan od strane demokrata, republikanaca i neovisnih stranaka, dugo je bio na meti Trumpovog bijesa. Kao predsjednik, Trump je mnogo puta prijetio povlačenjem iz NATO-a, uključujući i na samitu NATO-a 2018. godine.
U prvom mandatu su ga odgovorili. Drugi put ga neće imati tko odgovoriti
No tijekom Trumpova mandata povlačenje iz NATO-a se nije dogodilo. To je bilo zato što je netko uvijek bio tu da ga odgovori od toga. Bolton kaže da je to bio on. Smatra se da su u tome sudjelovali i general Jim Mattis, šef predsjednikova ureda John Kelly, šefovi diplomacije Rex Tillerson i Mike Pompeo, pa čak i dopredsjednik Mike Pence.
No Trump se nije predomislio, a ako bude ponovno izabran ove godine, nitko od tih ljudi neće biti u Bijeloj kući. Svi su oni raskinuli s bivšim predsjednikom, u nekim slučajevima dramatično, a više nema republikanskih analitičara koji razumiju Rusiju i Europu, jer većina ih je ili potpisala izjave protiv njega 2016. ili ga kritizirala nakon 2020.
“Šteta u prvom mandatu se mogla popraviti. U drugom mandatu bi bila nepopravljiva”
U drugom mandatu Trump bi bio okružen ljudima koji ili dijele njegovu nesklonost američkim sigurnosnim savezima ili ne znaju ništa o njima i nije ih briga. Ovog puta zlovolja koju je Trump uvijek osjećao prema američkim saveznicima vjerojatno bi se očitovala u jasnoj promjeni politike. “Šteta koju je napravio u svom prvom mandatu bila je popravljiva. Šteta u drugom mandatu bila bi nepopravljiva”, rekao je Bolton za Atlantic.
Institucionalno, a možda čak i politički, Trumpu bi napuštanje NATO-a moglo biti teško za izvesti. Čim bi objavio svoje namjere, nastupila bi ustavna kriza. Za sklapanje međunarodnih ugovora u Americi potrebno je odobrenje Senata, ali Ustav ne govori ništa o kongresnom odobrenju za povlačenje iz takvih ugovora.
Upravo zbog te rupe u zakonu, demokratski senator Tim Kaine i republikanski senator Marco Rubio predstavili su zakon, koji je već prošao Senat, osmišljen kako bi spriječio bilo kojeg predsjednika SAD-a da se povuče iz NATO-a bez dvotrećinskog odobrenja Senata ili odluke Kongresa. Kaine je za Atlantic rekao da je “uvjeren da će ih sudovi podržati u tome i da neće dopustiti predsjedniku da se jednostrano povuče”, ali će sigurno biti borbe.
Šteta će nastati i bez formalnog povlačenja jer kolektivna obrana postoji prvenstveno u umu
Razvila bi se i kriza u odnosima s javnošću. Širok raspon ljudi – bivši vrhovni zapovjednici savezničkih snaga, bivši predsjedavajući Združenog stožera, bivši predsjednici, šefovi stranih država – sigurno će se okupiti kako bi zastupali NATO, i to vrlo glasno.
Ali ništa od toga ne bi nužno bilo važno, jer mnogo prije nego što bi se Kongres sastao da raspravlja o ugovoru, šteta će biti učinjena. To je zato što NATO-ov najvažniji izvor utjecaja nije pravni ili institucionalni, već psihološki: Radi se, naime, o očekivanju kolektivne obrane koja postoji u umu svakoga tko bi prijetio članici saveza.
Ako Sovjetski Savez nikada nije napao Zapadnu Njemačku između 1949. i 1989., to nije bilo zato što se bojao njemačkog odgovora. Ako Rusija nije napala Poljsku, baltičke zemlje ili Rumunjsku u proteklih 18 mjeseci, to nije zato što se Rusija boji Poljske, baltičkih država ili Rumunjske. Sovjetski Savez se suzdržao, a Rusija to nastavlja činiti sada, zbog njihovog čvrstog uvjerenja u američku predanost obrani tih zemalja.
U Kremlju stvarno vjeruju da je Amerika spremna na kolektivnu obranu. Zasad
Ovaj učinak odvraćanja ne dolazi samo od NATO ugovora, jednostavnog dokumenta čiji se potpisnici u članku 5 jednostavno slažu 5 da će se “oružani napad na jednog ili više njih u Europi ili Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih”.
Odvraćanje dolazi iz uvjerenja Kremlja da Amerikanci doista vjeruju u kolektivnu obranu, da je američka vojska doista spremna za kolektivnu obranu i da je predsjednik SAD-a stvarno spreman na akciju ako kolektivna sigurnost bude dovedena u pitanje. Trump bi to uvjerenje mogao okončati jednim govorom, jednim komentarom, čak i jednom objavom na društvenim mrežama.
Zašto bi se itko bojao NATO-a ako predsjednik Amerike kaže da neće pomoći saveznicima?
I neće biti važno ako se Kongres, mediji i Republikanska stranka nakon toga budu prepirali oko legalnosti povlačenja iz NATO-a. Jednom kada vrhovni zapovjednik kaže “Neću priskočiti u pomoć savezniku ako bude napadnut”, zašto bi se itko bojao NATO-a, bez obzira na to koje obveze još postoje na papiru?
A kad se Rusi, ili bilo tko drugi, više ne budu bojali američkog odgovora na napad, šanse da će ga izvesti postaju veće. Ako se takav scenarij čini malo vjerojatnim, ne bi trebao. Prije veljače 2022. mnogi su odbijali vjerovati da bi ikada moglo doći do potpune ruske invazije na Ukrajinu.
Kad je Atlanticova autorica zamolila nekoliko ljudi s dubokim vezama NATO-om da zamisle što bi se dogodilo s Europom, s Ukrajinom, pa čak i s Tajvanom i Južnom Korejom ako bi Trump proglasio da neće poštovati članak 5, svi su se složili da bi vjera u kolektivnu obranu mogla brzo nestati.
Alexander Vershbow, bivši američki veleposlanik pri NATO-u i bivši zamjenik glavnog tajnika NATO-a, istaknuo je da bi Trump mogao povući američkog veleposlanika s dužnosti, spriječiti diplomate da prisustvuju sastancima ili prestati doprinositi troškovima sjedišta u Bruxellesu. I sve to prije nego što bi ga Kongres uspio blokirati: “Ni na koji način ne bi bio zakonski ograničen, sve bi to mogao napraviti.”
Sve bi se promijenilo preko noći, rezultat bi bio kaos
Zatvaranje američkih baza u Europi i prebacivanje tisuća vojnika bi, naravno, potrajalo dulje, no svejedno bi sva politička tijela u savezu morala preko noći promijeniti način rada. James Goldgeier, profesor međunarodnih odnosa na Američkom sveučilištu i autor nekoliko knjiga o NATO-u, smatra da bi rezultat bio kaotičan.
“Nije da možete reći: ‘U redu, imamo plan kako se nositi s ovim’ ”, rekao mi je. Ne postoji alternativno dostupno vodstvo, nema alternativnog izvora sustava zapovijedanja i kontrole, nema alternativnog oružja, čak ni alternativne opskrbe streljivom. Europa bi odmah bila izložena mogućem ruskom napadu za koji nije spremna, i za koji ne bi bila spremna dugi niz godina.
Bez NATO-a i bez američke predanosti europskoj sigurnosti, zalihe za Ukrajinu bi također presušile. Mogućnost da Amerika napusti NATO prisilila bi mnoge europske zemlje da zadrže svoje vojne resurse kod kuće. U konačnici, uskoro bi se i sami mogli suočiti i s invazijom. Ukrajincima bi vrlo brzo počelo ponestajati streljiva.
Putina ne bi ništa spriječilo da do kraja osvoji Ukrajinu
Rusko osvajanje cijele Ukrajine – što je još uvijek cilj predsjednika Vladimira Putina – ponovno bi postalo zamislivo. Ukrajinska vojna logistika postala bi neodrživa, jer bi Rusi mogli bombardirati zračne luke i druga opskrbna središta u Poljskoj i Rumunjskoj.
Već su se jako približili tome. Najmanje je jedan ruski projektil slučajno pogodio Poljsku, a ruske rakete pale su i na rumunjsko-ukrajinsku granicu. Na početku rata Rusi su namjerno napali bazu u zapadnoj Ukrajini, vrlo blizu poljske granice, u kojoj se provodila obuka stranih dobrovoljaca. Ako Rusi počnu gađati baze unutar same Poljske, logistika naoružavanja Ukrajine postaje nemoguća.
Što bi se dogodilo izvan Europe?
Ova bi promjena odmah odjeknula izvan Europe. Nakon što bi Trump jasno stavio do znanja da više ne podržava NATO, svi drugi američki sigurnosni savezi također bi bili u opasnosti. Tajvan, Južna Koreja, Japan, pa čak i Izrael shvatili bi da više ne mogu računati na automatsku američku potporu.
Kraj NATO-a možda ne bi izravno utjecao na njih, ali njegov bi pad signalizirao da svi diljem svijeta moraju pretpostaviti da Sjedinjene Države više nisu pouzdan saveznik. S vremenom bi svi američki saveznici počeli gledati na koga se osloniti.
Mnoge europske zemlje približile bi se Rusiji. Mnoge azijske zemlje bi kalkulirale da se, kako Kaine kaže, “približe Kini, čisto radi samoodržanja”. Kako bi izbjegli invaziju, pragmatični čelnici u blizini Kine ili Rusije mogli bi početi ozbiljnije shvaćati komercijalne i političke zahtjeve druge, odnosno treće najveće vojne sile na svijetu.
Ako Trump bude izabran, mnogi Amerikanci neće ni primijetiti što se događa u svijetu
U isto vrijeme, mnoge političke stranke i šefovi država (kako na vlasti, tako i izvan nje) uz potporu Rusije i Kine – ili Irana, Venezuele, Kube – imali bi uvjerljiv novi argument u korist autokratskih metoda i taktika: Vidjelo bi se da se Amerika, država čiji je imidž već ozbiljno narušen Trumpom i trumpizmom, povlači. S vremenom bi i američki ekonomski utjecaj opao. Promijenili bi se trgovinski sporazumi i financijski aranžmani, što bi imalo utjecaja na američke tvrtke i na kraju na američko gospodarstvo.
Ako Trump bude ponovno izabran, Amerikanci će biti toliko obuzeti dramom propasti domaćih institucija da dugo vremena većina neće primjećivati probleme uzrokovane promjenama u međunarodnom poretkom. Problemi Litve i Južne Koreje činili bi se dalekima, nebitnima. Kraj američkog utjecaja vjerojatno bi se odvijao gotovo neprimjetno. Kad Amerikanci shvate koliko se toga promijenilo, bit će prekasno, zaključuje Anne Appleaum za Atlantic.
OTPOR.Media
