Ima jedna latinska izreka koja kaže: “Inter arma silent musae. èit.inter armasilent muze koja u prijevodu znači: “Kad oružje govori, muze šute”. Tu izreku mnogi od mladih momaka, pa čak i onih koji su prešli svojih tridesetak ili četrdesetak godina u vrijeme početka Domovinskog rata uopće nije znalo niti je o njoj razmišljalo, ali sada s odmakom od kojih 31 i jednu godinu nakon mnogi znaju, shvaćaju i promišljaju o njoj.
Odista kad su ti momci i ljudi branili svoje gole živote diljem Herceg-Bosne i one tzv “Bosne ponosne“ a posredno i živote svojih najmilijih najvažnije od svega je bilo sačuvati gole živote pod svaku cijenu, ali Bože moj. Što je moglo biti moglo je i bilo je, piše BraniteljskiPortal.ba.
Mnogi od tih naših ratnika nikada nisu izišli iz rata niti je on izišao iz njih. Neki su postali drugačiji a ipak isti jer je iz svake njihove geste, poteza, riječi, mimike, vike, gestikulacije, krika pa čak i šutnje izvirala ona ista duša koja se skrivala po „šumama i gorama“ naše zemlje ponosne, samo što je ta zemlja ponosna bila sasvim drugačija, podatnija i prozračnija od one „od Vardara pa do Triglava“.
U mnogima od njih je rikao lav, čučao samouki pjesnik, slikar, koji uplašen ugledati svijetlo dana nije htio izići na svijetlost kako bi svojom svijetlošću i svojim bojama i stihovima dao jedan ljepši, mirniji, zanosniji štih života ovog sumornog, života umornog.
Konačno morali su se ustati i dići se. Neki su od njih našli smisao svog života u kistu a neki u peru. A neki i u jednom i drugom .
O jednom smo već pisali a on je Borislav Brzica, razvojačeni Branitelj HVO-a iz Gruda , student četvrte godine ALU u Širokom Brijegu koji je u svojim srednjim godinama života (1966.godište) upisao tu akademiju i evo privodi je kraju unatoč svim životnim bremenitostima koje muče ne samo njega već mnoge druge razvojačene Branitelje HVO-a.
Drugi je umirovljeni policajac, i razvojačeni Branitelj HVO-a iz Turčinovića, grad Široki Brijeg, Jozo Kožul, samouki slikar, kipar, i pjesnik.
Bog i priroda su obojicu obilato nagradili darovima kojima se samo rijetki nagrađuju, dok nitko od nas ne može dokučiti Božju tajnu zašto baš njih, a ne nekog drugog, ili je pak njih nagradio kako bi oni više patili u dubini svog srca, jer opće je poznata činjenica kako umjetnici pate više od drugih ljudi jer je njihova spoznaja dublja i bremenitija od drugih, kako bi ih poslao u pustinju njihove duše u kojoj se bore anđeli i zvijeri, kako bi nadograđivali sebe i izgrađivali druge kroz sebe i svoje stvaralaštvo.
Biti ćemo slobodni pa ćemo uz dopuštenje Joze Kožula objaviti jednu od njegovih pjesama, no ovu objavljujemo s velikim zadovoljstvom jer oslikava stazu kojom su istinski Branitelji u vrijeme Domovinskog rata s ponosom gazili a koja staza je putokaz svima koji hodaju za njima.
Svojim kolegama policajcima
Sa kojima brisah inje straha s čela u svitanja
Čekajuć da svane zora bijela
Kad gledasmo jesu li nam sve kosti na broju
da nađemo jelu od noćašnje salve granata preživjelu
Da naslonimo umorne kosti
malo mira da nam jutro priušti
Jer nas ova čizma koju obusmo, naprijed nas nosi
A zemlja je bremenita do neba brdovita, bosna
Poput sibira hladna usred ljeta, kažu ponosna
traži mnogo od ratnika
svojim kolegama kad jurismo poput vjetra
udisasmo gustu maglu vranića
ili miris šarolikog blatskog cvijeća
vama kolegama kad u vrijeme Došašća
mokri do gole kože čekasmo toplu svjetlost mladog Božića
da stisnemo ruku jedan drugome
u rađanju godine nove
prestrašeni uvijek od poziva neke nezgode nove
jeli još živa ona brza zaleđena cesta
s kojom često ratovasmo
jureći poput vjetra u sjeni zavoja opasna
Možda će te nekad pomisliti da nisam bio uz vas
Da sam otišao niz trotoar, kao list sa grane
U zadnjem naletu vjetra poderan
Ne to ja samo tražim
U svakoj prigodi
U i slavlju i na ulici
Onaj plavi safir
Od kog je satkana naša odora
Vama kolegama koji bijaste uz mene
kada nas kudiše i sudiše
Ima li šta vrjednije biti uz nekoga u jedan čas
Nekog u kog se pouzdaš
I na kog se oslanjaš
Kao kad se ja pouzdajem u vas
