Srpski predsjednik Aleksandar Vučić i šef srpskog entiteta u BiH – Republike Srpske – Milorad Dodik, uz asistenciju poglavara Srpske pravoslavne crkve (SPC) patrijarha Porfirija, ponovo na tragu projekta “srpskog sveta” pripremaju još jedan u nizu svojih “srpskih nacionalnih programa”. Najavili su da će na pravoslavni Uskrs 5. i 6. svibnja u Beogradu, ali i u “drugim dijelovima Srbije”, biti održan veliki (a kakav drugi?) “Vaskršnji (Uskršnji) sabor Srbije i Republike Srpske”.
Kako piše beogradska Politika, “takav zaključak dogovoren je nakon višesatnih razgovora” koje je Vučić imao s Miloradom Dodikom, “uz nazočnost patrijarha Porfirija”. Vučić je sastanak nazvao “jednim od najznačajnijih”, a nova vlada Srbije, koja još nije formirana, te vlada RS-a pripremit će deklaraciju i druge pravne akte koje će podnijeti na usvajanje skupštinama Srbije i Republike Srpske. Neki mediji u Srbiji misle da se sve to najviše odnosi na Kosovo, čiji realitet neovisnosti u Srbiji stalno nastoje ignorirati.
No, kako kaže Vučić, “upoznali smo patrijarha Porfirija s težinom političke situacije u kojoj se nalazi cjelokupan srpski narod” i od “njegove svetosti zatražili blagoslov i podršku SPC-a”. Vučić je tu izravan, govori o “teškoj političkoj situaciji u koji se nalazi cjelokupni srpski narod”. Dakle, ta uskršnja deklaracija odnosit će se na, kako kaže, “težak položaj” svih Srba u regiji, a to znači samo jedno – daljnje zaoštravanje odnosa s većinom susjeda, pogotovo BiH, Crnom Gorom, Sjevernom Makedonijom, Kosovom i Hrvatskom. “Na Vaskršnjem Saboru bit će donijete važne odluke o opstanku srpskog naroda na svojim ognjištima, njegovom ekonomskom napretku, očuvanju srpskog jezika i ćiriličkog pisma i zajedničke kulturne baštine”, navodi Vučićev ured.
Rast tenzija
Podsjetimo se da su još 2017. godine Vučić i Dodik već najavljivali sličan nacionalni dokument “Deklaracija o zaštiti i opstanku srpske nacije”, a tijekom 2023. prijetilo se osnivanjem “Narodnog pokreta za državu”, također uz podršku Dodika i patrijarha Porfirija. Na pravoslavni Uskrs ćemo možda dobiti još jedan (upitni) srpski nacionalni program, peti u posljednjih 150 godina. Nakon “Načertanija” Ilije Garašanina, prvog (veliko)srpskog nacionalnog programa iz 1844. godine, preko Svetosavskog kongresa u selu Ba 28. siječnja 1944., kao odgovor četničkog ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića na Drugo zasjedanje AVNOJ-a, do već spomenutog ratnohuškačkog Memoranduma srpskih akademika iz 80-ih godina 20. stoljeća, koji je i izazvao ratove na području Jugoslavije, te maglovite Deklaracije o opstanku srpske nacije, srpski politički vrh (u suradnji s SPC-om) sada priprema novu platformu koja će opet pojačati napetost u okruženju, u prvom redu zbog dosta svježih uznemirujućih sjećanja na “memorandumskog” prethodnika.
Vučić ponovo diže tenzije u regiji, ali prvenstveno u vlastitom društvu, a ne preza ni od antagoniziranja Srba protiv država u kojima žive. Poznato je da se on želi predstaviti ne samo kao predsjednik Srbije nego i svih Srba što je, naravno, duboko poremećena politika i pozicija. Osim toga, i među Srbima u Srbiji stvara atmosferu napetosti i stalnog izvanrednog stanja, na čemu, konačno, on i funkcionira sve ove godine koje je na vlasti.
Na djelu je ponovno stvaranje nekog novog “nacionalnog programa”, koji će očito zadirati i u prava i teritorije drugih naroda i država, što pokazuje da Aleksandar Vučić i Milorad Dodik ne odustaju od politike destabilizacije regije, ali i neprestanog držanja Srbije te većeg dijela Srba u permanentnom opsadnom i kriznom stanju te histeričnoj situaciji nacionalne apokalipse. No teško se oteti dojmu da ovo nije samo još jedna prijetnja iz vučićevsko-dodikovske kuhinje prema regiji.
Ovim su Vučić i Dodik po tko zna koji put priznali da ne priznaju Bosnu i Hercegovinu te da ne odustaju od politike “svi Srbi u jednoj državi”, o čemu političke “elite” i državotvorni mediji pod njihovom kontrolom i u Srbiji i u RS-u, te njihovi trabanti u Crnoj Gori, ionako stalno govore već godinama. Podsjetimo da Vučić stalno propagira politiku “srpskog sveta”, koja se oslanja na sličnu politiku “ruskog svijeta”. Stoga nije naodmet primijetiti ni to da se jedan od najbližih suradnika Aleksandra Vučića te formalni šef vladajućeg SNS-a i aktualni ministar obrane Miloš Vučević nedavno slikao sa zastavom u vihoru rata nestale “avetinjske” zločinačke tvorevine SAO Krajine.
Remetilački faktor Balkana
Vučić je potpuno prihvatio Putinovu ratnu politiku plašenja vlastitog naroda ugroženim opstankom i egzistencijom Srbije i Srba, odvajajući ga od europske matice i matrice, ali i šaljući nedvosmislene poruke da Beogradu i Banjoj Luci nije ni do kakvih dobrosusjedskih odnosa i normalizacije stanja u regiji. Dapače. Dakle, na srpskom političkom nebu ništa novo; samo se potvrđuje da nisu odustali od tih maloimperijalnih i osvajačkih postulata te da su im postavke stalno iste, ma koliko zastarjele i promašene bile.
Pogotovo su ih sada oživjeli na tragu farsične izborne pobjede Vladimira Putina i uvjerenja da su se stvari na ukrajinskoj bojišnici okrenule u rusku korist. Naime, srpski nacionalizam, ponovimo to još jednom, nakon raspada je Jugoslavije i poraza u ratovima, pogotovo gubitka Kosova, postao ekspozitura ruskog velikonacionalizma, u nadi da će im Putinova pobjeda i strah Europe pred njom omogućiti revanš i osvetu za gubitke i ratne poraze.
Vučić i Dodik očito, u dogovoru ili “volonterski”, usklađuju politiku destabilizacije Balkana s Kremljom. U Srbiji su, pratite li tamošnje medije i istupe Vučićevih megafona i mnogih političara, uvjereni u raspad Europske unije i trijumf Putina nad njom, pogotovo ako se Donald Trump, kojeg zazivaju, vrati u Bijelu kuću. Moguće je da je to politika koja se dogovara s Moskvom, pogotovo nakon nedavnog boravka Milorada Dodika u Rusiji, gdje je prvi čestitao Putinu na gotovo kimjongunovskoj izbornoj pobjedi.
Što god ispalo od tog Vaskršnjeg sabora, očito je da Vučić i Dodik ne odustaju od bizarne, ali opasne politike “srpskog sveta” te da je Srbija i dalje jedini pravi remetilački faktor Balkana, koji stalno širi nespokoj i ne odustaje od destabilizacije zemalja u okruženju. Ako su na ovo spremni nakon pada prigradskog naselja Avdiivke, što će učiniti ako padne još koje selo u Ukrajini?
