Pokušat ću vam objasnit na svom vlastitom primjeru što je posuški urbanizam i kako rade i razmišljaju njegovi djelatnici. On je zadnja linija obrane grada od nas građana. Urbanizam vode oni što su prije nas došli i ostali. Oni ne napreduju i fotelje prenose sa generacije na generaciju, kao neko povijesno nasljeđe. Urbanizam je za mene bio i ostao neosvojiva tvrđava – 2 topa u šahu koja brane kralja. Kao običan pješak nisam ih ni okrznuo.
Kada sam se riješio katastra već prilično skeptičan prema svemu pokucao sam na vrata ureda dva „topa“ koja sam već prije prijavio upravnom inspektoratu za ne savjestan rad ili nerad i:
„Poštovani, trebaju mi lokacijski uvjeti za izgradnju na spomenutoj parceli.“
Top: „Trebate nam donijeti… između ostalog suglasnost susjeda.“
Pješak: „Zašto je potrebna suglasnost susjeda kada će moj objekat biti udaljen od njegovog 10 metara?“
Top: „Ne možete ni kositi travu na svojoj parceli bez suglasnosti susjeda, takav je zakon.“
Pješak: „Dajte mi to napismeno“
Top: „Ne. Donesi traženo. Doviđenja.“
Zamislite traže me suglasnost „čovjeka“ – nažalost mog susjeda koji je presjekao ulicu na pola bez ičije suglasnosti. Mojim inzistiranjem i neumornim piskaranjem općinskim institucijama srušio je 4 m zida kojim je zaposjeo ulicu u dužini većoj od 20 m, a danas još ima za srušiti 2 metra širine i više od 20 m duljine kojima je prisvojio javni put (za to postoji i rješenje za rušenje iz 2016. godine). Taj već poprilično laje na mene zbog moje upornosti da ulica postane prohodna, a ne slijepa. Žalosna je činjenica da danas nakon novog kopanja u ulici (kada je u provaliju upao i ormar EP HZHB) ne bi imao nikakvog pristupnog puta do svoje kuće da nisam bio „dosadan“. 30 godina radim na postojećoj adresi bez ikakvih urbanističkih uvjeta. Još je žalosnija činjenica kako nikoga nije ni briga. Bitno je da uredno izmirujem svoje obaveze. Neko vrijeme razmišljao sam o tome što sad da radim…? OK, napravit ću dječje igralište, isto što sam spominjao u priči broj 6. „SPRDAČINA“. Na kraju krajeva nije sve ni u poslu. Posijat ću travu, izgradit igralište za mali nogomet, košarku, par ljuljački, tobogan, živa ograda i to je to.
„E NEŠ! Ne može!“, kaže susjed. Bio je uvjerljiv poput Matije Gubca i njegove ekipe sa metalnim grabljama.
-Od policije sam tražio da me zaštiti od istog, a dobio sam samo lažno svjedočenje. Pročitajte u priči broj 4. Policija.
-Od suda sam tražio da me zaštiti od istog. To ćete imati priliku pročitati u nekom novom nastavku.
-Ponovno sam tražio od urbanizma urbanističke uvjete za spomenutu lokaciju, a za svaki slučaj i od načelnika općine. Obraćao se voditelju službe za gospodarstvo. Nisam nikada dobio nikakav odgovor.
-Od građevinske inspekcije sam tražio da utvrdi nelogičnosti između parcela da do takvih ekscesa ne bi ponovno dolazilo. Dobio sam rješenje da uklonim 9 betonskih stupića – slika je u prilogu (vire iz zemlje).
Zbog ovakvih i sličnih primjera često čitamo kako ljudi ovih prostora sami uzimaju pravdu u svoje ruke pa ih tada proglase ludim. Ako pak tražite pravdu u institucijama ove države naprave vas glupim. Priznajem da se i meni svašta motalo po glavi zbog svega što sam proživio. Ispaštala je prvenstveno moja obitelj, posao i zdravlje. Imao sam uspona i padova, ali naviknete na to. Šutite, to nam je valjda svima u krvi, strah za obitelj, posao, što će selo reći, nadate se da će proći. E NEĆE, samo se zavaravamo!
Odlučio sam se na ovaj oblik otpora bahatoj vlasti i pojedincima NAKON:
-Zadnjeg poniženja kada su „novi divni“ susjedi svojim bahatim ponašanjem pokidali struju i kada je zbog istih izgorio stroj od kojeg živi moja obitelj. Nisu se ni ispričali niti pokazali mrvu empatije.
-Što sam ponovno poljubio vrata svih općinskih institucija od kojih nisam dobio ni jedan odgovor.
-Dobio iz tužiteljstva da je kriv nepoznati počinitelj i da nadoknadu tražim od JP EP HZHB.
-Dobio iz JP EP HZHB da se oni ne osjećaju krivim i da nadoknadu tražim putem suda (bolje vam je da obadvije noge polomite nego da na istom tražite svoja prava).
-Neprospavanih noći
Pišem i hvala Otporu koji mi je pružio toliko prostora.
Nakon svega mogu reći fućka mi se što netko misli o meni i što će selo reći.
U idućem nastavku čitajte kako funkcionira osovina Pišković – Zlopaša, čuvari našeg urbanizma.
Opraštam se od Vas uz još jednu meni dragu pjesmu koja možda najbolje opisuje kako se ponekad zbog svega osjećam.
Pratite nas i dalje na OTPOR.Media
S poštovanjem Dino Tolić
