Srijeda, 17 srpnja, 2024

Top 4 ovog tjedna

spot_img

Lajka nije jedina: Znate li koje su sve životinje ljudi poslali u svemir

Put prema zvijezdama isklesan je zahvaljujući brojnim životinjama koje smo umjesto ljudi poslali u svemir. Ovo su neke od najzanimljivijih priča o životinjama astronautima za koje možda niste čuli

Većina nas zna za psa Lajku i možda čimpanzu Ham, no lista životinja koje smo tijekom zadnjih sto godina raketirali u svemir puno je dulja. Štoviše, u nižu smo orbitu ispalili sve; od mačaka do riba – u pokušaju da otkrijemo kako nulta gravitacija utječe na živa bića.

Joe Scott je sažeo prilično dugu listu životinja koje su znanstvenici više ili manje uspješno poslali u svemir.

Listu započinje s anegdotom i internetskim memeom iz 2009. vezanim uz šišmiša koji se slučajno uhvatio za raketu STS-119 koja je nosila šatl Discovery.

Dok su se raketni pojačivači aktivirali, kontrola leta je primijetila malu tamnu točku na narančastom spremniku goriva, no bilo je prekasno da se nešto poduzme. Dok se šatl podizao s platforme, gledali su kako se neustrašivi šišmiš drži za život, dižući se sve više u atmosferu.

Premda nitko nije vidio kako se šišmiš odvaja od rezervoara, lako je moguće da je to napravio kad je raketa stigla u nižu orbitu gdje je ostao bez svijesti zbog manjka kisika, prestao se grčevito držati rezerovar te počeo padati prema Zemlji.

Ovaj incident je pokrenuo ogromnu lavinu memeova, pretvorivši najhrabrijeg letećeg sisavca na svijetu u viralni fenomen među internautima te, kao što autor izvornog bloga navodi, vjerojatno jedinu životinju koja je u svemir otputovala svojom voljom.

Ljudi od samog početka koriste životinje za testiranje letjelica – na koncu, braća Montgolflier testirala su svoj prvi balon s patkom, kokoši i ovcom.

Naravno, prije nego što smo poslali ljude u svemir, prvo smo to učinili sa životinjama, od kojih je najpoznatija bila pas Lajka. Lajka je bio pas lutalica na ulicama Moskve, pronađen 1957. Imala je oko tri godine i vjerojatno je bila mješanac haskija i terijera – jedan je od mnogih pasa lutalica koji su dovedeni na temelju njihove veličine i temperamenta.

Budući da je to bilo putovanje u jednom smjeru, vjerojatno su pretpostavili da će pronalaženje pasa lutalica biti lakše nego tražiti od nekoga da se odrekne svog kućnog ljubimca. Lajka se tijekom treninga na neki način uzdigla na vrh jer je bila najlakša za rad, najsmirenija i najpopustljivija u maloj kapsuli koju su izgradili, što joj je priskrbilo ‘kandidaturu’ za kapsulu Sputnik 2.

Usput, njezino ime izvorno nije bilo Lajka. Prvo su je zvali ‘Mala kovrčava’. Ali tijekom radijskog intervjua s jednim od znanstvenika koji su radili s njom, malo je zalajala u pozadini. Nakon toga su je počeli zvati Lajka. Lajka na ruskom znači ‘lajavac’.

Dresirali su je privikavajući je na sve manje i manje odjeljke, a ideja je bila da će je hraniti putem automatiziranog uređaja za hranjenje otprilike tjedan dana dok joj ne nestane kisika. Trener je kasnije priznao da ju je večer prije poveo sa sobom kući, samo da se igra s njom i lijepo je isprati. Sputnik 2 s Lajkom lansiran je 3. studenoga 1957. s interkontinentalne balističke rakete. Laika je postala prvim živim bićem koje je kružilo oko Zemlje, a njezina slika i ime bili su tiskani na naslovnicama novina diljem svijeta. Bila je i ostala jedan od najpoznatijih pasa svih vremena.

Nažalost, priča o tome kako je tjedan dana jela grickalice dok je kružila po svijetu bila je laž. Naime, 50 godina kasnije, objavljena su izvješća da je zapravo uginula nekoliko sati nakon što je stigla u orbitu. Uzrok smrti bilo je pregrijavanje, a razlog za laganje bila je svemirska utrka. Mjesec dana ranije, Rusija je šokirala svijet slanjem Sputnika 1 u orbitu, što znači da nisu namjeravali izgubiti obraz zbog smrti pokusnog psa.

Lajka je utrla put ljudskom obitavanju u svemiru. U Moskvi joj je podignut spomenik, a uključena je i na spomenik izgubljenim kozmonautima u Zvjezdanom gradu. Lajka, doduše, nije bila prva životinja koju smo poslali u svemir. Ta se titula može pripisati nekolicini vinskih mušica.

Davne 1947. godine znanstvenici su htjeli znati kako kozmičko zračenje utječe na DNK. Uzeli su raketu V-2 koju su nakon rata nabavili iz Njemačke i na nju stavili mali pretinac pun vinskih mušica. Razlog zašto su krenuli s vinskim mušicama, tehničkog imena Drosophila melanogaster, bio je taj što je samo godinu dana prije Hermann Joseph Muller dobio Nobelovu nagradu za otkriće kako mutirati mušice rendgenskim zrakama.

Dana 20. veljače 1947. godine, muhe su lansirane pored Kármánove linije i padobranima vraćene na Zemlju. Spustili su se bez incidenata.

Eksperiment je pokazao da je zračenje uglavnom bezopasno za vinske mušice, no kasnije studije pokazale su više razine genetskih mutacija, kao i oslabljen imunitet. Ove mušice bile su pioniri u letovima u svemir, no nisu ni zadnje koje su letjele prema zvijezdama – na ISS-u postoji laboratorij za vinske mušice s tisućama malih stanovnika. Mušice se stalno koriste u biološkim i genetskim testovima jer se brzo razmnožavaju, pa genetske mutacije možemo promatrati u relativno kratkom vremenu.

Nakon uspješnog lansiranja vinske mušice, znanstvenici su odlučili napraviti značajan korak naprijed te su u lipnju 1948. u svemir odlučili poslati majmuna. Bio je to rezus majmun Albert, težak 4,08 kg koji nije stigao do zvijezda – već samo 63 km visine. Što je još tužnije, ugušio se u skučenoj kapsuli – vjerojatno prije nego što je uopće lansirana.

Godinu dana kasnije znanstvenici su pokušali ponovno s njegovim nasljednikom, lukavo nazvanim Albert II. Dana 14. lipnja 1949. Albert II je lansiran je unutar prostranije kapsule smještene na raketu V2. Njegova raketa-nosač dosegla je 133 kilometra, čime je postao prvi primat u svemiru. Nažalost, prilikom spuštanja padobran se nije otvorio i Albert II je poginuo pri udaru.

Dobra je vijest bila da su monitori zdravlja radili sve do kraja, tako da su eksperimentatori uspjeli dokazati da primati mogu preživjeti putovanje u svemir.

Nekoliko mjeseci kasnije izvedeno je slično lansiranje V2 s makakijem, nazvanim Albert III. Ovaj je eksplodirao prije nego što je dosegao apogej, čime je okončana njegova kratka karijera. Albert IV stigao je u svemir u prosincu 1949., također na V2, ali padobran je otkazao i on je isto poginuo pri padu.

1950.godine su letjeli na zadnjoj V2 misiji, ovaj put s mišem jer im je valjda ponestalo majmuna, no i njemu je otkazao padobran.

Prve životinje koje su kružile oko Zemlje i preživjele lansirali su, naravno, Sovjeti – bili su to psi Belka i Strelka u kolovozu 1960.

Zapravo je na tom letu bila cijela menažerija životinja, uključujući zeca, 40 miševa, 2 štakora i 15 boca vinskih mušica i nekih biljaka. Zabavna činjenica – kasnije je sovjetski premijer Nikita Kruschev dao jednog od Strelkinih štenaca Caroline Kennedy kao dar.

Strelka i Belka živjeli su dug i plodan život, a nakon što su umrli, njihova su tijela sačuvana i izložena u Moskovskom memorijalnom muzeju kozmonautike. Dakle, ovdje se stvari počinju stvarno zahuktavati dok se Sovjeti i Amerikanci pripremaju lansirati ljude u svemir. A u SAD-u je to značilo testiranje rakete Mercury-Redstone.

U siječnju 1961. godine SAD je letio s čimpanzom po imenu Ham na Mercury-Redstone 2, što ga je učinilo prvim velikim majmunom u svemiru. Ham je bio obučen da pritisne niz poluga i gumba kako bi vidio može li i dalje obavljati te zadatke dok je u bestežinskom stanju. Tijekom leta od 16 minuta primijetili su samo pola sekunde kašnjenja, što je bio dokaz da bi ljudi mogli kontrolirati letjelicu u svemiru.

Ovo možda zvuči kao duhovita izjava, ali do ove točke, sve životinje koje su išle gore bile su u osnovi samo teret. Ham je bio prvi koji je stvarno nešto i radio. Hamov suborbitalni let prešao je 252 km i njegov je padobran proradio i on je preživio. Zapravo, slavno se rukovao sa zapovjednikom mornarice koji ga je spasio. Živio je dug i sretan život u zoološkom vrtu i uginuo 1983.

Nekoliko mjeseci nakon Hamovog leta 1961. godine, Sovjeti su u Sputniku 4 lansirali Sputnik psa po imenu Černuška – zajedno sa zanimljivim kopilotom. Bila je to lutka koju su nazvali Ivan Ivanovich, koja je nosila prototip svemirskog odijela napunjenog senzorima za testiranje odijela i stresa koji bi čovjek osjećao.

Unutar udova ovog odijela stavili su uzorke ljudske krvi, što ima smisla – zajedno sa 80 miševa, nekoliko zamoraca i gmazova. Da stvar bude još gora, Ivana su iz kapsule izbacili tijekom puta prema Zemlji. Naime, nisu bili sigurni je li bolje spustiti kozmonaute zajedno s kapsulom ili im dati padobrane.

Černuška je sišla s kapsulom, a Ivan i njegovi udovi napunjeni životinjama sišli su zasebno – i svi su preživjeli. Scott nadodaje da su lokalci vidjeli Ivana kako silazi, pa su mu došli pomoći, no na sreću, zaustavili su ih stučnjaci. Zamislite da su ipak došli do njega, otvorili njegovo odijelo iz kojeg bi izmilile stotine životinja.

Ispostavilo se da je slijetanje u kapsuli bolja metoda, pa su nekoliko tjedana kasnije ponovili tu misiju, ovaj put pod imenom Vostok 1, i umjesto da svemirsko odijelo napune hrpom nasumičnih životinja, ispunili su ga Jurijem Gagarinom te službeno je započeli eru ljudskih svemirskih letova.

Ovi eksperimenti postoje kao potvrda napretka u polju letova u svemir. Cijelo vrijeme čitamo o ljudskim svemirskim misijama, a rijetko čujemo koliko je testiranja trebalo da do njih dođemo. Također je zanimljivo to da se, od svih izazova vezanih uz slijetanje i let prema nebu velik broj izazova vezao uz patobrane. Trebalo je puno žrtava da bismo stigli do ovdje gdje jesmo.

Dakle, kad sljedeći put sa strahopoštovanjem gledate kako se posada kreće prema ISS-u ili u sljedeće misije na Mjesec, odvojite par trenutaka i u sebi zahvalite neustrašivim prijateljima životinjama i putu koji su isklesali kako bismo mogli živjeti svoje snove.

tPortal.hr

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.