Dok je javnost u Bosni i Hercegovini okupirana uobičajenim temama koje se pretežito odnose na rat od prije 30 godina, Vlada Federacije BiH (FBiH) je na sjednici 20. lipnja na prijedlog Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, utvrdila i u parlamentarnu proceduru uputila Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zapošljavanju stranaca.
Riječ je o izmjenama i dopunama koje bi mnogo više mogle utjecati na budućnost BiH nego, na primjer, tko na kojem groblju kome ostavlja cvijeće.
“Predlagač u razlozima za donošenje ovog propisa ukazuje da se Federacija BiH, odnosno Bosna i Hercegovina, susreće sa problemom nedostatka radne snage, a posebno u proizvodnim, uslužnim i drugim djelatnostima, što se naročito odražava na velike poslodavce koji su pretežno orijentirani na izvoz. Radi se o izmjenama i dopunama koje je resorno ministarstvo pripremilo na osnovu inicijative Udruženja poslodavaca FBiH”, navodi se na internetskoj stranici vlade FBiH, uz napomenu da je “nedostatak radne snage aktualan problem u posljednjih nekoliko godina i za domaće privrednike, posebno izvoznike”.
PRVI U SVIJETU PO SMANJENJU BROJA STANOVNIKA
Kako smo došli do toga da u FBiH imamo nedostatak radnika? Dva su ključna razloga. Prvi je masovno iseljavanje iz Bosne i Hercegovine. UN je prije dvije godine u svom izvještaju Perspektive svjetskog stanovništva naveo kako je BiH zauzela prvo mjesto na listi zemalja s najvećim smanjenjem broja stanovnika na svijetu (nota bene, Srbija je sedma, a Hrvatska osma na toj listi UN-a), piše ValterPortal.ba.
Prije rata je u BiH živjelo četiri milijuna i 377 tisuća stanovnika, a prema popisu iz 2013. godine u BiH je evidentirano 3,5 milijuna stanovnika.
U međuvremenu se taj broj dodatno smanjio, prema nekim procjenama za 600.000, pa je pitanje živi li danas u BiH više od tri milijuna ljudi. A kad nema stanovnika – nema ni radnika. Razlozi masovnog postratnog iseljavanja ljudi iz BiH su općepoznati, pa ih nema smisla ovdje posebno elaborirati.
Drugi ključni razlog se odnosi na plaće, uvjete rada i poštivanje radničkih prava u (F)BiH, što je sve redom deficitarno. Ljudi jednostavno ne žele raditi za plaću od koje ne mogu živjeti, a da im se pritom još redovito krše i radna prava i da ih se ponižava.
Naravno, uvijek će se naći oni koji će ljude u BiH optužiti da su lijeni, no takve (auto)šovinističke optužbe lako demantira period socijalizma, kada su Bosanci i Hercegovci vlastitim rukama prostor SR BiH u samo par desetljeća od teške zaostalosti transformirali u industrijsku meku socijalističke Jugoslavije, kao i današnji primjer bh. radnika u inozemstvu, koje nitko ne smatra ljenčinama. Dapače, ljudi (porijeklom) iz BiH vrijedno rade i ostvaruju karijere diljem svijeta, od Kanade preko Njemačke pa do Australije.
Nema sumnje da je današnja BiH jedna od najsiromašnijih država u Europi, ali treba biti svjestan i da je europsko siromaštvo nešto posve drugačije u odnosu na afričko ili azijsko siromaštvo. Drugim riječima, postoje stotine milijuna ljudi na ovom svijetu kojima i ovakva siromašna BiH može izgledati kao obećana zemlja u kojoj će konačno moći kako-tako prehraniti svoju obitelj, a da pritom neće očekivati ni veću plaću ni poštivanje radnih prava kakvo bi mnogi Europljani po defoltu tražili. Sve to znači i da će olakšavanje uvoza strane radne snage u FBiH biti praćeno i rušenjem već ionako bijedne cijene rada kod nas.
NEPALCI U HRVATSKOJ KAO GRAĐANI DRUGOG REDA
Dovoljno je pogledati situaciju u susjednoj Hrvatskoj da bi se vidjelo kako to izgleda u praksi. Suočena s nedostatkom radne snage, jer je svojom korupcijom i pljačkom otjerala stotine tisuća Hrvata u inozemstvo, HDZ-ova vlada je prije par godina značajno liberalizirala uvjete za uvoz stranih radnika. Poslodavci su, naravno, bili oduševljeni tom odlukom, koja im je omogućila da i dalje nastave isplaćivati za hrvatske prilike mizerne plaće, koje su pak za nepalske prilike prilično primamljive.
Naime, baš su Nepalci postali paradigmatski primjer uvozne radne snage u Hrvatskoj i sada ih je pun Zagreb. Dostavljaju hranu, voze taksije, rade na građevini, i sl.
Sve njih u Hrvatsku pak uvoze agencije za zapošljavanje, firme koje odlično zarađuju na očaju ljudi iz država poput Nepala ili Filipina. Hrvatski su mediji već više od godinu puni horor priča o tome kako se s tim stranim radnicima postupa: smješta ih se u neadekvatni smještaj u kojem i po desetak ljudi spava u jednoj sobi, eksploatira ih se na razne načine i tretira kao moderno roblje, iskorištava se njihov strah i nepoznavanje propisa da im se brutalno krše ljudska i radnička prava.
Istovremeno je hrvatska ekstremna desnica pokrenula protiv stranih radnika ksenofobnu kampanju, tvrdeći da se provodi “zamjena stanovništva”, a zabilježeno je više puta i da ih se pljačka i napada na ulici.
Država se pak pravi da se sve to ne događa, a nisu pokrenuti ni nikakvi programi integracije stranih radnika, primjerice, da im se omogući učenje hrvatskog jezika. To odgovara i državi i agencijama i poslodavcima, jer se tako strane radnike drži društveno izoliranima, u nemogućnosti da se pobune i zatraže prava koja im po važećim zakonima pripadaju.
Sve zapravo ovisi o tome hoće li naletiti na agenciju i poslodavca koji su ipak svjesni da je riječ o ljudima, a ne o biološkoj masi koju se upotrebljava za maksimalizaciju profita bez trunke humanosti.
DODATNO SNIŽAVANJE CIJENE RADA
Da bi bilo jasno o kakvim je ekonomskim relacijama riječ, treba istaknuti da je prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Hrvatska na 51. mjestu kada je u pitanju BDP po glavi stanovnika, BiH je na 85. mjestu, dok je Nepal na 161. mjestu. A kad si na 161. mjestu, 85. mjesto izgleda vrlo primamljivo.
Vrijedi uočiti i da je riječ o potpunom preokretu u odnosu prema ljudima iz tzv. “trećeg svijeta” u odnosu na socijalistički period, kada su ljudi iz zemalja Pokreta nesvrstanih dolazili u Jugoslaviju učiti i studirati, a nikome nije padalo na pamet da se prema njima ponaša rasistički.
Baš suprotno, prihvaćalo ih se kao braću. Sada ih se pak često tretira kao moderno roblje, što svjedoči i o tome koliko je malo humanosti ostalo u državicama nastalim raspadom SFRJ. Jer, ako nismo mogli biti humani prema svojim susjedima, kako ćemo biti prema ljudima s drugog kraja svijeta?
Zbog toga će se odluka Vlade FBiH – na čijem je čelu jedan nominalni socijaldemokrat (dakle ljevičar!) – da što više olakša uvoz stranih radnika, vjerojatno pokazati problematičnom na više nivoa. Ono što je sigurno jest da će dovesti do dodatnog snižavanja cijene rada, dok će ekonomski prosperitet biti ograničen na mali broj poduzetnika, a ne ostvaren za cijelo bh. društvo.
Iskustva drugih pokazuju i da strani radnici često dolaze da bi ostali, da za njima dolaze i njihove obitelji, te da ih se ne može samo tako deportirati kad se zaključi da im je istekao rok trajanja. Dovoljno je pogledati kako su ti procesi izgledali u Njemačkoj, koja je još 1950-ih počela uvoziti strane radnike.
Dugoročno se tu možda krije i spas za Bosnu i Hercegovinu, koju su od 1990. njeni konstitutivni narodi i političari koje su birali za lidere ruinirali, pa sada, logično, sve više u njoj ni ne žele živjeti.
Nije teško zamisliti za stotinjak godina BiH u kojoj su članovi Predsjedništva Nepalac, Filipinac i, recimo, Etiopljanin bila mnogo bolje i sretnije mjesto za život nego što je sada, da bi bila država koja ima budućnost. Malobrojniji Bošnjaci, Hrvati i Srbi bi pak bili premještani u kategoriju Ostali. Svakome po zasluzi.
Gordan Duhaček / ValterPortal.ba
