Federacija Bosne i Hercegovine odavno je prestala biti partija šaha; postala je groteskna kazališna predstava u kojoj se tri glavna glumca natječu u licemjerju i obmani. Publika, umorna i razočarana, s gnušanjem promatra kako se na pozornici nižu besramni igrokazi, svaki gori od prethodnog.
Na sredini pozornice, u svjetlima reflektora, kovitla se Elmedin Konaković. On je politički dikobraz, ali ne onaj koji se brani, već onaj čije su bodlje usmjerene isključivo prema javnosti, skrivajući pod sobom more osobnih interesa i nezasitne ambicije. Njegova obećanja, tek prazne floskule bačene u vjetar, nižu se poput trulih bisera, spremnih da se pogaze pri prvom naletu sebičnosti. On nije spor u odlukama; on je namjerno nedosljedan, vješto se prilagođavajući svakoj situaciji koja mu donosi osobnu korist, dok se naivni gledatelji pitaju što je točno njegov stvarni cilj. Njegova “zaštita” nije snaga, već maska za prikrivanje neprestane izdaje povjerenja.
Pokraj njega, s lažnim osmijehom na licu, stoji Dragan Čović. On je oličenje političke inertnosti, čovjek koji se drži svojih obećanja, ali isključivo zato jer ih je nesposoban, a možda i nevoljan, ispuniti. Trideset godina praznih obećanja visi mu oko vrata poput teškog kamena, ali koga briga? Njegova je moć u prividu dosljednosti, u tvrdokornom odbijanju da se pomakne s mjesta, dok cijela zemlja stagnira. On ne odustaje od svojih ciljeva, to je istina, ali ti su ciljevi duboko sebični, usmjereni isključivo na jačanje vlastite pozicije i pozicije onih koji mu služe, dok se glas naroda jednostavno ignorira.
I, nezaobilazno, u pozadini, kao siva eminencija, skriva se Nermin Nikšić. On nije samo “komunjara”; on je personifikacija političke beživotnosti, čovjek čiji je karakter toliko ispran i beskarakteran da ga je nemoguće isprovocirati. Njegova mirnoća nije snaga, već potpuni nedostatak strasti i vizije. On nema vlastito mišljenje, već samo ponavlja naučene fraze, marioneta u rukama drugih, čija je jedina svrha da održava privid reda dok se prava moć dijeli iza zatvorenih vrata. On je tihi suučesnik u propasti, figura bez duše, koja ne talasa kako ne bi slučajno narušila ustaljeni poredak u kojem on, barem nominalno, ima svoju ulogu.
Ova politička kazališna predstava u Federaciji Bosne i Hercegovine je tužan odraz nas samih. Mi smo publika koja, unatoč svemu, nastavlja kupovati ulaznice, birajući iste glumce da nam iznova odigraju istu, gorku komediju. I dok se zavjesa spušta na još jedan čin, gorak okus u ustima ostaje – jer dobro nam je kako biramo, i to je jedina istina koja se ovdje čini nepromjenjivom.
Žarko Lasić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
