Pristupni put u Posušju nije samo asfalt. To je crta razdvajanja između države koja postoji na papiru i države koja nestaje u praksi. Kada cesta ostane blokirana, ne blokira se samo promet, blokira se povjerenje u institucije i umjesto da putevi spajaju ljude i obitelji – u Posušju ih razdvajaju.
Zamislite kako izgleda život običnog stanovnika Posušja kada:
-URBIKOM ne zna riješiti put.
-Općina ne zna riješiti URBIKOM.
-Država ne zna riješiti općinu.
-Policija ne zna riješiti ništa.
Što tada stanovnik Posušja zna? Zna da je ostavljen sam, nezaštićen i da je metak brži od zakona ili jedini zakon koji vrijedi.
Pitanje: “Je li posjedovanje oružja rješava probleme?” – u Posušju nije kafanska dosjetka. Prijetnje oružjem spominju se u vijećnici; na sjednicama gdje bi se trebala donositi rješenja.
Na 35. sjednici OV Posušje, kada je Pavo Lončar iz URBIKOM-a govorio o pristupnom putu, odgovor je bio tragično jasan. Poslušajte ton iz vijećnice: Pavo Lončar, URBIKOM, 35. sjednica OV Posušje.
Ponašanje Pave Lončara nije iznimka već pravilo ili obrazac ponašanja većeg dijela općinskih službenika. Njegova nesposobnost nije privatna mana, nego javni problem. Sistem koji štiti kriminal nije i ne smije biti nešto o čemu se šuti. O Pavinoj nesposobnosti i kriminalom vođenju URBIKOM-a pisali smo već ranije na Otporu (serijal Splitska ulica, priča broj 5.) i krajnje je vrijeme da napusti poziciju koju nikada ničim nije zaslužio. U prilogu ovog teksta nalazi se i Pavin dopis OMBUDSMEN-u za ljudska prava BiH koji potvrđuje da je tonski zapis njegov obrazac ponašanja. Pavo je inače dipl. pravnik i tko zna koliko je još Posuških ulica kao i dobrosusjedskih odnosa sa svojim stručnim radom bespovratno uništio. Pavo kao i ostali voditelji Posuških službi više ne zna ni glumiti da nešto radi.
Popunjenost institucija diplomiranim pravnicima bez ikakvog znanja o pravu, sa stavom iz kafane daje poguban rezultat. I dok je plaća u javnim institucijama redovna, odgovornost je nikakva, a zakoni tek mrtvo slovo na papiru. Kada zakon šuti, metak progovara i nasilje postaje jedini jezik. To više nije birokratski već društveni problem, to je znak da institucije ne postoje. To je anarhija na rate kao i kredit koji će plaćati budući naraštaji.
Vidite li budućnost svoje djece u takvom okruženju?
Ako dignemo glas, ako zahtijevamo transparentnost i sankcije, možda će se nakon dugo vremena nešto i pokrenuti. Posušje nije ničija privatna prćija. Posušje je naše i vrijeme je da ga uredimo na zadovoljstvo svih njegovih žitelja.
Ako ne izvadimo glavu iz pijeska ostajemo samo taoci nekolicine pojedinaca koji nam prijete, koji su sve institucije privatizirali i zbog kojih vaša djeca napuštaju svoje domove!
Pogledaj dom svoj anđele i skini paučinu s očiju… Odlučite sami, ali izbor je prilično jasan.
Dino Tolić / OTPOR.Media
Kontakt autora: [email protected]
