Početkom veljače 1945. godine, na Široki Brijeg spustila se hladnoća kakvu samo hercegovačka zima zna donijeti, ali ona studen koja je dolazila s brda bila je gora od svakog mraza. Narod je u strahu gledao prema obzorju, odakle su nadirali partizani. Za običnog čovjeka, seljaka i vjernika, oni nisu bili nikakva vojska spasa. U očima naroda, bili su to stranci i barbari koji su sa sobom nosili samo mržnju prema svemu što je domaće, hrvatsko i sveto.
Kada su 6. veljače provalili u mjesto, nastao je pravi pakao. Ti ljudi, bez trunke razuma i ljudskosti, ponašali su se kao najgori okupatori. Ulazili su u kuće i uzimali sve što im je došlo pod ruku. Otimali su zadnji komad slanine s tavana i zadnju vreću brašna od koje su majke trebale djeci ispeći kruh. Tko bi se usprotivio, dobio bi kundak ili metak. Nisu marili za plač djece ni zapomaganje staraca; njihov jedini cilj bio je uništiti, poniziti i opljačkati ovaj ponosni kraj.
Najgore je bilo kod crkve i samostana. Za narod je to mjesto bilo svetinja, izvor nade i pismenosti, ali za te napadače samostan je bio samo meta koju treba zatrti. Uletjeli su unutra s psovkama, gazeći sve pred sobom. Bez ikakvog suđenja i bez imalo milosti, okomili su se na franjevce. Ti su fratri bili krivi samo zato što su bili uz svoj narod i što su vjerovali u Boga. Barbari to nisu mogli podnijeti – ubijali su i palili, ostavljajući iza sebe miris dima i krvi koji se danima širio Brijegom.
Nakon rata zavladao je težak mrak i strah. Novi vladari, oni isti koji su ušli s puškama i mržnjom, zabranili su istinu. Tko bi spomenuo zločine tih pljačkaša ili zaplakao za ubijenim fratrima, završio bi u zatvoru. Zato se istina sakrila tamo gdje je nitko nije mogao dotaknuti – u obitelji, pored ognjišta i u šapatu majki. Dok bi vani zavijala bura, bake i djedovi bi tiho okupljali djecu i govorili im da zapamte svaki pedalj zemlje gdje je prolivena krv i svaku kuću iz koje su ovi bezdušnici odnijeli zadnju mrvicu hrane.
Krunica je u tim vremenima postala tajni znak i najjači simbol otpora. Dok su okupatori pokušavali izbrisati vjeru, narod ju je stezao jače nego ikada. Svako zrno bilo je sjećanje na jednog stradalog susjeda i na svu nepravdu koju su nanijeli oni koji su se lažno nazivali osloboditeljima. Ti su barbari mislili da će paljenjem knjiga i ubijanjem svjedoka izbrisati povijest, ali nisu poznavali snagu naroda koji pamti. Danas, svaki spomenik, svaka molitva i svaka upaljena svijeća na Širokom Brijegu dokaz su da su ti pljačkaši izgubili rat protiv istine. Oni su imali silu, ali narod je sačuvao vjeru i pamćenje koje se i danas, uz ponos, prenosi s koljena na koljeno.
Žarko Lasić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
