Pljuvanje u lice nije samo fizički čin, to je simbolički napad na dostojanstvo, autoritet i samu ideju civiliziranog društva. Kada to učini običan građanin, govorimo o neodgojenosti. Kada to učini javni dužnosnik, govorimo o poruci. A poruka je brutalno jasna: “Ja sam iznad pravila”. U društvu koje se još uvijek bori s temeljnim standardima političke kulture, ovakav čin postaje ogledalo moralnog sunovrata. Pljunuti nekoga u lice predstavlja jedan od najtežih oblika simboličkog poniženja u međuljudskoj komunikaciji. U svim kulturama, kroz povijest i danas, taj čin nosi snažnu poruku o moći, prijeziru i potpunom odbacivanju tuđeg dostojanstva.
Pljuvanje je gest kojim se drugoj osobi poručuje da je bezvrijedna, da ne zaslužuje poštovanje i da se prema njoj može odnositi kao prema objektu, a ne kao prema čovjeku. U društvenim normama i u mnogim pravnim sustavima to je ekvivalent fizičkom napadu na čast, okarakteriziran kao kazneno djelo. Ako je meta pljuvanja sudac, nastavnik, službenik, liječnik ili bilo tko tko predstavlja instituciju, čin dobiva dodatnu težinu. To postaje napad na instituciju, ne samo na pojedinca.
U političkoj kulturi, čin pljuvanja se smatra jednim od najprizemnijih oblika javnog ponašanja, jer ruši povjerenje građana u institucije i u samu ideju kako vlast treba biti primjer, a ne prijetnja.
Postoji jedna epizoda iz domaćeg sportskog i političkog folklora predsjednika Vlade ŽZH Predraga Čovića koja savršeno oslikava ovaj fenomen. Nekadašnji član i predsjednik Nadzornog odbora NK Široki Brijeg, danas premijer županijske vlade, stajao je na balkonu stadiona Pecara u Širokom Brijegu, iznad tunela kojim ulaze i izlaze igrači i suci. I u trenutku bijesa, frustracije, puke bahatosti, pljunuo je više puta prema sucu utakmice. Ovdje ističemo važnost što je to učinio tadašnji dužnosnik NK Široki Brijeg i današnji bahati predsjednik Vlade ŽZH Predrag Čović. Važan je obrazac. Važan je mentalitet. Važan je put kojim se od huliganskog ponašanja stiže do političkog vrha.
Što znači kada netko tko danas vodi institucije, donosi odluke, raspoređuje javni novac i predstavlja građane, ima u svome životopisu čin javnog ponižavanja drugog čovjeka i institucije? Što znači kada netko tko bi trebao biti primjer, pokazuje kako je spreman pljunuti na autoritet, pravila i minimum kulture?
To znači da društvo nije zakazalo samo u politici, nego i u kriterijima. Jer ako je put od balkona tribine stadiona Pecara do kabineta predsjednika vlade normalan, onda je normalno i da se institucije Županije zapadnohercegovačke vode kao tribine i ulica. Da se odluke donose kao primitivni navijački povici. Da se autoritet gradi na sili, a ne na odgovornosti.
Slučaj Predraga Čovića predsjednika Vlade ŽZH nije samo anegdota. To je simptom. Simptom društva koje je prestalo razlikovati pristojnost od primitivizma, bonton od nekulture, odgovornost od bahatosti, služenje javnosti od služenja sebi. I dok god se profili ljudi poput Predraga Čovića bez ikakvih posljedica penju na najviše dužnosti u županiji, federaciji i državi, do tada ćemo imati politiku koja pljuje, ne samo na suce, nego i na svoje građane.
Mili Marušić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
