Posljednjih tjedana svjedoci smo medijski i politički orkestriranog linča nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, povodom koncerta Marka Perkovića Thompsona u Širokom Brijegu. Ono što je trebao biti običan glazbeni događaj – kakvih godišnje ima na tisuće diljem svijeta – pretvoreno je u medijski progon s ciljem stigmatizacije publike sa koncerta pa i čitavog hrvatskog naroda.
Iz političkog i medijskog centra u Sarajevu, i iz Banje Luke, pokrenuta je besprimjerna hajka u kojoj se djecu, mlade, obitelji, sredovječne i starije osobe koje su nazočile koncertu etiketira kao “ustaše” i “pristalice NDH režima”. Ta retorika, koju su posebno agresivno prenijeli neki bošnjački političari i bošnjački mediji, nema uporišta ni u zakonu, ni u činjenicama, a posebno ne u stvarnosti onoga što se na koncertu događalo.
ČINJENICE SU SVETA ISTINA: HRVATI SE NE TREBAJU SRAMITI SVOJE POVIJESTI, KAO NI THOMPSONA
Važne su i bitne činjenice. A činjenice su sveta istina. U cijeloj ovoj medijsko-političkoj hajci koja se sručila na Hrvate povodom koncerta u Širokom Brijegu, činjenice su sustavno zamagljivane, prešućivane i namjerno iskrivljavane. Došlo je vrijeme da ih iznesemo na vidjelo, jasno i glasno, bez ustručavanja i bez isprika.
Činjenica broj 1: Tko su zapravo bili Hrvati 1990-ih?
Dok bošnjački, srpski mediji i političari Hrvate danas etiketiraju kao “ustaše” i “fašiste”, namjerno se zaboravlja ključna povijesna činjenica – Hrvati su 1990-ih godina branili svoje domove od velikosrpske agresije. To nije bila agresija, nije bio osvajački pohod, nije bilo stvaranje nekakvog novog poretka. Bila je to čista, gola obrana.
Dok su velikosrpske paravojne formacije (Četnici), skupa sa JNA, palile i rušile Gradove, sela po Hrvatskoj i BiH, tjerale ljude s njihovih ognjišta, ubijale civile i uništavale crkve, džamije, hrvatski branitelji stali su u obranu svojih domova. Ta je činjenica potvrđena pred svim svjetskim sudovima, uključujući i Haški tribunal. Individualne presude za ratne zločine donesene su pojedincima iz sva tri naroda, ali nitko nikada nije kolektivno osudio hrvatski narod kao agresorski – jer to jednostavno nije istina.
Međutim, mnogima je kratka pamet – pogotovo onima koji su započeli voditi predizbornu kampanju na Thompsonu- i to besplatno. Takvi se ponašaju kao da je Domovinski rat bio prije 1000, a ne prije 35 g, pa danas pljuju i stavljaju i pjesmu iz tog vremena. Kada se sagleda kontekst nastanka pjesme “Bojna Čavoglave”, rodnog mjesta Marka Perkovića Thompsona, postaje potpuno jasno zašto je ta pjesma nastala i kakvu je poruku nosila u trenutku kada je skladana.
Pjesma „Bojna Čavoglave“ je pjesma otpora prema velikosrpskom agresoru. Žalosno je i smatram da je to neka vrsta psihološkog obrasca svih onih koji su zadnjih tjedana stigmatizirali omladinu samo jednog naroda tj Hrvata, te koncert i posjetitelje uzeli u manipulativne svrhe za svoj politički interes. Ti isti su vrlo vješto u manirima nekadašnjih komunističkih manipulacija i ljepljenja etiketa, vješto, preskočili se 90′ te godine, te se sve stavili u kontekst 1941-1945.
Hrvatska omladina u Širokom Brijegu nije pjevala o Jasenovcu. Nije pjevala o NDH. Pjevala je o ljubavi prema domovini, o ponosu, o identitetu. Pjevala je pjesme koje su nastale iz obrane, a ne iz agresije.
Svima onima koji to ne razumiju ili ne žele razumjeti, poručujem onako kako Thompson poručuje u svojoj pjesmi:
Ako ne znaš šta je bilo – pitaj:
Pitaj Liku, pitaj Dubrovnik, pitaj Zadar, pitaj Vukovar, pitaj Velebit, pitaj Mostar. Kamenje će progovoriti. I ono ne laže.
Činjenica broj 2: Muslimani u HOS-u – povijest koja se briše
Ovo je činjenica koju bošnjački mediji i političari sustavno brišu iz kolektivnog sjećanja. Nakon što je Alija Izetbegović pozvao Muslimane da se priključe obrani Bosne i Hercegovine, tisuće Muslimana pristupilo je Hrvatskim obrambenim snagama (HOS-u). U HOS postrojbama na području Čapljine, Stoca i Mostara bilo je više Muslimana nego Hrvata.
Ti ljudi nosili su crne uniforme s grbom koji je sadržavao pleter i pozdrav “Za dom spremni”. Za njih 1992. godine to nije bio ustaški pozdrav – bio je to borbeni poklič protiv JNA i četničke agresije. Ti ljudi nisu ginuli za NDH, ginuli su za Bosnu i Hercegovinu, za svoja sela, za svoje obitelji.
Povijesne činjenice su i sljedeće:
Sredinom svibnja 1992 Blaž Kraljević zapovjednik HOS-a službeno prihvaća vrhovno zapovjedništvo Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, odnosno TO BIH kasnije Armije Bosne i Hercegovine. Kraljević je ubrzo imenovan od strane Alije Izetbegovića general- bojnikom Armije Bosne i Hercegovine, a 2. kolovoza 1992. postao je član Glavnog stožera Armije Bosne i Hercegovine, skupa sa Seferom Halilovićem. Pitanje za sve one koji danas etiketiraju hrvatsku omladinu: Ako je “Za dom spremni” bio prihvatljiv Muslimanima 1992. godine kada su zajedno s Hrvatima ginuli na bojištu, zašto je danas, 2026. godine, postao isključivo “hrvatski fašistički pozdrav”? Gdje je tu logika? Zašto se danas oni koji vode predizbornu kampanju stigmatizirajući hrvatsku djecu, srame povijesti svoga naroda. Sve ovo je i povijest Bošnjaka.
S obzirom da su tada Muslimani nosili iste oznake kao i Hrvati u HOS-u, a ta vojska i ti danas sporni pozdravi bili su i službeni u tadašnjoj Armiji BiH, onda ne trebam crtati da dodatno pojašnjavam da je te 1992 pozdrav ZDS bio i službeni vojni pozdrav Armije BiH. Ako je to istinita povijest i istinita činjenica, zar danas svi Bošnjaci pogotovo omladina Bošnjaka ne treba to znati, ne samo znati, jer svijetla povijest jednog naroda tom narodu mora biti i na čast.
Činjenica broj 3: Thompsonova pjesma nastala je na bojišnici, ne u studiju
Marko Perković Thompson nije pjevač koji je 1991. godine sjedio u zagrebačkom stanu i smišljao stihove. On je bio mladić u ranim dvadesetim, koji je, kao dragovoljac, s puškom u ruci branio svoje rodno selo Čavoglave od velikosrpske agresije. Njegovo selo bilo je okupirano, razoreno, gotovo u potpunosti opkoljeno. Narod je bio protjeran, kuće zapaljene.
Pjesma “Bojna Čavoglave” nastala je na samoj crti bojišnice, među suborcima, u trenucima kada se nije znalo hoće li se dočekati jutro. Stihovi su ispisani krvlju i znojem, a ne tintom i notama. Poziv “Za dom spremni” u tom kontekstu značio je upravo ono što su Thompson i njegovi suborci činili – bili su spremni umrijeti za svoj dom, za svoju obitelj, za svoju Hrvatsku.
Prema svjedočanstvima branitelja iz toga vremena, ova pjesma im je davala snagu i moral na prvoj crti obrane. Od 1991. godine pa do danas, pjesma je izvedena na tisućama koncerata diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svijeta. Ista je pjesma, isti stihovi, ista poruka. Zašto je tek sada, 2026. godine, uoči izbora u BiH, postala “dokazom fašizma”?
Činjenica broj 4: Laž o “nacističkim pozdravima”
Mediji u Sarajevu i Banjoj Luci masovno objavljuju fotografije s koncerta na kojima se vide podignute ruke posjetitelja, s optužbama da se radi o “nacističkim pozdravima”. Činjenice govore sasvim drugačije.
Na fotografijama se jasno vidi da ljudi podižu ruke iz više razloga – pjevaju, mašu, snimaju mobitelima, izražavaju oduševljenje. Dizanje ruku na koncertima uobičajeno je diljem svijeta, od rock koncerata do nastupa klasične glazbe. Optuživati tisuće ljudi da su nacisti jer su podigli ruke na koncertu nije samo medijska manipulacija – to je zlonamjerni progon.
Ako je u Bosni i Hercegovini dizanje ruku na koncertu postalo “nacistički pozdrav”, onda bismo morali zabraniti sve koncerte, vezati ruke posjetiteljima ili zakonski regulirati izražavanje emocija. Apsurdnost ove optužbe govori sama za sebe.
Činjenica broj 5: Koncert bez ijednog incidenta
Na koncertu u Širokom Brijegu, kao i na onom u Zagrebu prije osam mjeseci gdje je oboren Guinnessov rekord po broju prodanih ulaznica – pola milijuna prodanih ulaznica, nije zabilježen niti jedan incident. Nije bilo tučnjava, nije bilo izgreda, nije bilo mržnje prema bilo kome. Bilo je pjesme, radosti, suza, domoljublja.
Ljudi su došli s obiteljima, s djecom, s prijateljima. Srednjoškolci, sredovječni muževi i supruge, starije osobe – svi su zajedno pjevali pjesme o ljubavi prema domovini, prema zavičaju, prema rodnoj grudi. I ta je rodna gruda, za Hrvate u Bosni i Hercegovini, upravo Bosna i Hercegovina – zemlja u kojoj je više od tisućljeća utkan hrvatski identitet. Thompsonove mnoge pjesme su pjevljive za sve nacije i narode, jer su tekstovi mnogih pjesama mogu prihvatiti i primjeniti za bilo koje narode ili države.
Zar nekome to treba smetati? Zar domoljublje prema vlastitoj državi i narodu treba biti predmetom medijskog linča?
Činjenica broj 6: Izraelska veleposlanica dijeli lekcije, a šuti o Gazi
Posebno je zabrinjavajuća izjava izraelske nerezidentne veleposlanice u BiH, Galit Peleg, koja je prizore s koncerta nazvala “šokantnima” i govorila o “nacističkim pozdravima”. Takva izjava, dolazeći od osobe koja bi trebala promicati dijalog i razumijevanje, samo dodatno potpiruje ionako napetu atmosferu i daje međunarodni legitimitet domaćim političkim manipulacijama. Veleposlanica gđa. Peleg već mjesecima vodi specifičnu diplomatsku politiku koja zaobilazi institucije države Bosne i Hercegovine. Umjesto da svoje djelovanje usmjeri prema Predsjedništvu BiH i Ministarstvu vanjskih poslova, veleposlanica Peleg svoju diplomatsku aktivnost koncentrira isključivo na Banjaluku i Mostar štiteći svog Patrona, izraelskog navodnog investitora u Mostaru. Upravo se u tom kontekstu krije ključ razumijevanja diplomatske strategije Galit Peleg. Nakon što su politike iz Sarajeva prozrele ulogu njezinog Patrona u Mostaru, veleposlanica je svoje diplomatsko djelovanje dodatno usmjerila prema banjalučkim i mostarskim adresama, potpuno zaobilazeći institucije države Bosne i Hercegovine. Ovakvo ponašanje predstavlja neviđen oblik diplomacije jedne države prema BiH i izravno kršenje diplomatskih normi i protokola. Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da veleposlanica Peleg, umjesto da gradi diplomatske odnose, dijeli lekcije hrvatskom narodu o obrazovanju. Nakon koncerta u Širokom Brijegu izjavila je: “Nedostatak odgovarajućeg obrazovanja rezultira zastrašujućim i opasnim neznanjem”.
Istodobno, ista veleposlanica niti jednom riječju nije pokazala empatiju prema stotinama tisuća žrtava u Gazi. Od listopada 2023. godine u Pojasu Gaze ubijeno je više od 64.000, a ranjeno stotine tisuća
Palestinaca, većinom žena i djece, a enklava je u potpunosti uništena i gurnuta u krizu gladi . Unatoč tome, veleposlanica Peleg šuti o djelovanjima Izraela protiv zidovima i žicom opasane enklave, djelovanjima koja su mnoge velike države prozvale genocidom.
Činjenica broj 7: Hrvati su se odrekli Herceg-Bosne – to nitko drugi ne bi nikada napravio
Ovo je činjenica koja se sustavno prešućuje, a predstavlja jedan od najvećih civilizacijskih poteza u povijesti bilo kojeg naroda . Hrvati u Bosni i Hercegovini i Republika Hrvatska jedini su narod na svijetu koji se, u jeku rata, jednim potezom pera odrekao vlastite administrativno-pravne jedinice. Hrvati iz BiH nisu 1992. a ni 1995 uradili secesiju i pripajanje RH, teritorije kojom su upravljali, a mogli su to uraditi svaki dan u to vrijeme. Borili su se za svoju državu, državu Bosnu i Hercegovinu.
Washingtonskim sporazumom 1994. godine ukinuta je Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Hrvati su rekli: “Mi želimo živjeti u Bosni i Hercegovini, našoj državi, s našom braćom i susjedima Muslimanima. Željeli su zajedničku državu, sa muslimanima – već tada Bošnjacima i formirana je Hrvatsko- Bošnjačka Federacija.
Isti ti Hrvati danas dobivaju etikete “ustaša” i “fašista”, od Bošnjaka. ( u ovom trenutku Srbi me ne interesiraju- jer su po njima 90% demonstranata u Srbiji posljednje dvije godine Ustaše), tako da bi bilo besmisleno dalje komentirati Dodika i ostale iz srpske oporbe, jer su i oni vjidjeli da je Thompson dobitna karta pa su preuranili sa predizbornom kampanjom. Isti oni Hrvati koji su se Washingtonskim sporazumom 1994. godine dobrovoljno odrekli Herceg-Bosne i svojih državotvornih institucija kako bi omogućili stvaranje zajedničke Federacije s Bošnjacima, danas doživljavaju da se njihova djeca i unuci nazivaju zločincima i ustašama. To je cijena koju plaćaju jer su povjerovali u ideju zajedničkog života i žrtvovali vlastiti politički subjektivitet zarad opstanka Bosne i Hercegovine. A sada ih se zbog pjesme i domoljublja etiketira kao nasljednike fašizma – gdje je tu pravda?
Činjenica broj 8: Konfederacija s Hrvatskom bila je spas za Bošnjake
Kada se potpisivao Washingtonski sporazum, Sarajevo je bilo u potpunoj blokadi, opkoljeno sa svih strana. Nije bilo struje, vode, funkcionalnog poreznog, carinskog sustava, banaka. Državne institucije nisu postojale ni fukcionirale jer nije postojao jedinstven administrativno gospodarski teritorij. Federacija Bosne i Hercegovine nije imala s čime funkcionirati.
Hrvatska je u tom trenutku ponudila pomoć bez presedana. ” Bošnjaci trebaju znati a to uporno stavljaju 32 g pod tepih a to je da je „Hrvatska klekla ponudila Federaciji svoja leđa”, te je u Ustav uglavljeno da F BiH može konfederirati sa RH i koristiti cjelokupan administrativni, porezni, monetarni, socijalni, pravni sustav koji je Hrvatska imala tada. Hrvatska je otvorila svoje tržište, luku Ploče, pomogla u uspostavi vojnog zapovjedništva i gospodarskog sustava. Da nije bilo Hrvatske, Federacija bi se jednostavno ugušila još u povojima.
Ove se činjenice danas prešućuju. Konfederalni aspekt Washingtonskog sporazuma mrtvo je slovo na papiru, a povijesna uloga Hrvatske kao jamca opstanka Federacije sustavno se briše iz kolektivnog sjećanja. Zar nije vrijeme da se ta istina iznese na vidjelo?
Činjenica broj 9: Stvarni problemi ostaju u sjeni
Dok se medijska pozornost usmjerava na Thompsonov koncert, stvarni problemi u Bosni i Hercegovini ostaju u sjeni. Tisuće ljudi živi na rubu egzistencije, mladi odlaze u inozemstvo, institucije ne funkcioniraju, korupcija je sveprisutna.
Ja, Pero Previšić, prošle sam godine fizički napadnut na benzinskoj postaji. Unatoč prijavi, napad još uvijek nije riješen. Moja kolegica, vijećnica Ilijana Jelčić, dobila je zapaljen automobil ispod kuće u kojoj spava s dvoje malodobne djece. Osumnjičeni je uhićen, ali pušten nakon 24 sata.
Tužiteljstvo ne pokreće istrage, policija šuti, međunarodna zajednica ne reagira. Dok se lako osuđuju koncerti i kulturni događaji, stvarno fizičko nasilje nad političkim neistomišljenicima prolazi nekažnjeno. Ovakav selektivan pristup pravdi šalje poruku da je nasilje prihvatljivo sve dok je usmjereno prema onima koji ne uživaju političku zaštitu.
Zaključak: Činjenice su svetinja
Važne su i bitne činjenice. A činjenice su sveta istina. Hrvati se nemaju čega sramiti. Nisu ni 1990-ih bili agresori – branili su se. Nisu tražili tuđe – branili su svoje. Nisu gradili fašistički režim – gradili su demokratsku državu, tj dvije države, Hrvatsku i BiH.
Svi oni koji danas dijele lekcije Hrvatima, koji etiketiraju hrvatsku djecu i omladinu, koji koriste Jasenovac i Holokaust za dnevne političke poene, trebali bi pogledati sebe u ogledalo. Trebali bi se zapitati jesu li se suočili s vlastitom poviješću, s vlastitim mračnim poglavljima. Jer, na kraju krajeva, tko nema hrabrosti suočiti se s vlastitom poviješću, taj nema pravo druge optuživati za tuđu.
Hrvati u Bosni i Hercegovini ne trebaju milostinju ni lekcije. Trebaju samo poštovanje i pravo da budu ono što jesu – konstitutivan narod u vlastitoj državi, bez obzira na sve opstrukcije pa i one koje žele da nam ogade BiH pa da se počmemo ponašati kao Dodik. Ali taj film nećete gledati jer najveći domoljubi za svoju rodnu grudu tj BiH su Hrvati, a to smo kroz povijest dokazali. A činjenice su tu da to potvrde. Uvijek su bile i uvijek će biti. Danas nije 1941. godina kao za neke koji nas tamo vraćaju, danas je 2026 i mi koračamo ka budućnosti.
Pero Previšić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
