Ovo nije priča o tenkovima, generalima i oružju – ovo je svjedočanstvo o našim neustrašivim ženama i jednoj zagonetnoj lokalnoj baki koje su svojom mirnoćom porazile čelik na cesti u Pologu. Postoje dani koji se urežu u dušu kao polog za sva buduća vremena, a ona tri duga svibanjska dana bila su upravo to: trenutak kada je hrabrost dobila žensko lice. Dok je cijeli svijet strepio pred kolonama oklopa, naše su majke i bake stale na prvu crtu, pokazavši mudrost i smirenost od koje i danas, desetljećima kasnije, zastaje dah.
Naše su žene onoj hladnoj, metalnoj sili pristupile s nevjerojatnim samopouzdanjem, onako kako se majka ili supruga obraća svojima kad je najteže. Bile su smirene, dostojanstvene i naoružane samo šarmom koji razoružava. Bez mrvice straha pred teškim gusjenicama koje su stajale nepomično na suncu, stale su pred cijevi s pjesmom koja je prkosila tišini i s košarama u rukama. Nudile su sendviče i tople uštipke tim golobradim vojnicima, djeci u tuđim uniformama na čijim se licima vidio grč. U njihovim se očima zrcalila zbunjenost, ali i duboki, ljudski sram što su svoje oružje morali uperiti u narod koji ih dočekuje mirisom domaće hrane.
A usred te neizvjesnosti u Pologu, poput duha koji bdije nad sudbinom, pojavljivala se ona – naša baka u crnini. Njezina pojava ostavljala je na nas isti onaj dojam koji su sve te žene ostavljale na vojsku: bila je stijena. S tamnom maramom čvrsto svezanom oko lica, nosila je u sebi neku mirnu, gotovo proročku razboritost. Svaki njezin pokret bio je polagan i dostojanstven, plod iskustva žene koja je u životu proživjela previše tuga da bi dopustila strahu da njome vlada. Gledajući je, čovjek bi pomislio: ova je žena preživjela sve povijesne oluje, preživjet će i ovu blokadu.
Kroz ta tri duga dana baka bi se pojavila niotkud. Samo bi polako, gotovo neprimjetno, razgledala situaciju, kao da samim svojim pogledom provjerava kuca li srce naroda još uvijek snažno. A onda bi ponovno nestala u masi. Onog zadnjeg dana, kad je vojska napokon krenula u odlazak, vidio sam je pored ceste. Kratko je pritegnula svoju maramu, kao da tim malim, ali odlučnim pokretom zatvara poglavlje straha i potvrđuje da je njezina misija gotova. Nestala je u gomili, tiha i zadovoljna, ostavljajući za sobom mir koji smo toliko čekali.
Danas, nakon toliko godina, baka je sigurno našla svoj mir na onom svijetu. No njezino lice i njezina crna marama i dalje su tu, urezani u sjećanje kao vječna straža nad Pologom. Zato joj danas, uz tiho „pokoj ti duši“, želim reći: spavaj mirno, bako. Sve je pod kontrolom, baš onako kako si ti svojom mirnoćom osigurala. Tvoj prkos i toplina onih uštipaka iz svibnja nikada neće izblijedjeti.
Žarko Lasić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
