Sjedinjene Američke Države žele promijeniti energetsku kartu na Zapadnom Balkanu kroz mrežu bilateralnih sporazuma o uvozu ukapljenog prirodnog plina (LNG), s ciljem smanjenja ovisnosti regije o Rusiji i jačanja energetskog koridora od južne do središnje Europe.
Niz projekata planiran je od Hrvatske preko Bosne i Hercegovine, te Sjeverne Makedonije, Albanije, Crne Gore do Kosova i Srbije. Uključuju nove plinovode, LNG terminale i plinske elektrane, a praćeni su političkom i financijskom potporom administracije u Washingtonu i Bruxellesu.
Neki projekti već su u fazi izgradnje ili ugovaranja, drugi su u fazi planiranja, dok se cijeli regionalni energetski sustav postupno preusmjerava prema prirodnom plinu iz SAD-a, Azerbajdžana i Mediterana.
Jonathan Stern, profesor na Oxfordskom institutu za energetske studije, ukazuje na to da je jugoistočna Europa već razvila alternativne pravce.
“Postoje LNG terminali u Grčkoj i Hrvatskoj, te Južni plinski koridor iz Azerbajdžana, uz rumunjsko plinsko polje Neptun Deep u Crnom moru čija bi eksploatacija trebala početi iduće godine, a rezerve se procjenjuju na 100 milijardi kubičnih metara”, kazao je Stern za Radio Slobodnu Europu.
Kraj ovisnosti BiH o Rusiji
Bosna i Hercegovina bila je prethodnih mjeseci u fokusu zbog projekta Južne plinske interkonekcije s Hrvatskom, koji bi entitetu Federacija BiH omogućio pristup LNG terminalu na Krku i alternativnim dobavljačima plina.
Istodobno, vlasti drugog entiteta, Republike Srpske, nastavljaju razvijati zasebne plinske veze sa Srbijom, uključujući projekt Istočne interkonekcije od Bijeljine prema Banjoj Luci.
BiH gotovo pet desetljeća u potpunosti ovisi o plinu iz Rusije koji stiže Turskim tokom i uglavnom se koristi za grijanje u Sarajevu, pa je u usporedbi sa Srbijom zanemariv potrošač.
Sporazum između BiH i Hrvatske o povezivanju plinovoda od Dalmacije prema središnjoj Bosni, s ograncima prema Hercegovini i sjeverozapadu zemlje, potpisan je uz sudjelovanje američkog ministra energetike Chrisa Wrighta u travnju u Dubrovniku.
Svemu je prethodila višemjesečna potpora službenog Washingtona projektu koji su nazvali “strateškim za energetsku sigurnost regije”.
Hrvatski dio projekta vodi državni Plinacro, dok je u BiH kao nositelj određena privatna američka tvrtka AAFS Infrastructure and Energy, čiji su direktori dio uskog kruga predsjednika SAD-a Donalda Trumpa.
Projekt je izazvao kritike Europske komisije i Energetske zajednice, čiji je BiH član, zbog posebnog (lex specialis) zakona u Federaciji BiH u koji je unesena američka privatna tvrtka, kao i pitanja usklađenosti s pravilima EU-a.
“Projekt se mora provesti u okviru koji je u potpunosti usklađen s pravnom stečevinom Energetske zajednice i načelima energetske politike EU-a”, kazala je za RSE Hanna Claeson, glasnogovornica Europske energetske zajednice (EnC) čiji su članovi zemlje EU-a, BiH i šire regije.
BiH godišnje troši do 250 milijuna kubičnih metara plina, dok bi novim plinovodom trebalo teći oko 1,5 milijardi kubičnih metara, pa se razmatra i izgradnja plinskih elektrana koje bi mogle opskrbiti strujom oko 400.000 kućanstava.
Trenutačno se 80 posto struje proizvodi u termoelektranama na ugljen, od kojih su neke izgrađene prije više od 50 godina. Planirani plinovod bi se povezao s postojećim koji dolazi iz Srbije.
Međutim, profesor Jonathan Stern, s Oxfordskog instituta za energetske studije, smatra da plinovod “jest važan za BiH, ali ne i za širu regiju”. On također sumnja u isplativost ulaganja oko milijardu eura, kolika je procijenjena vrijednost novog plinovoda.
“Hrvatska nema dostupan LNG kapacitet za tranzit plina preko BiH. A i kamo bi išao? Srbija ga sad može nabaviti preko Bugarske”, kazao je Stern za RSE.
Strateško partnerstvo Srbije i SAD-a
Srbija širi plinsku infrastrukturu nastojeći zadržati ulogu regionalnog energetskog čvorišta, dok paralelno otvara prostor za američki LNG i nova zapadna ulaganja u energetskom sektoru.
Ministrica energetike Srbije Dubravka Đedović Handanović potpisala je zajedničku izjavu sa SAD-om i više država istočne i središnje Europe na summitu u Washingtonu u veljači ove godine.
Direktor Srbijagasa Dušan Bajatović nakon toga je izjavio da će Srbija “morati kupovati američki plin”, iako količine i formalni ugovori nisu definirani.
Strateški sporazum sa SAD-om o energetici iz 2024. predviđa diversifikaciju izvora, ali formalnog ugovora o kupnji američkog LNG-a zasad nema. Američki plin mogao bi stizati preko hrvatskog terminala na Krku ili grčkog Aleksandropolisa zahvaljujući novim interkonekcijama prema Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji.
Srbija upravlja mrežom od oko 2.500 kilometara plinovoda i planira nove, uključujući i prema Sjevernoj Makedoniji, te proširuje skladište Banatski dvor. Trenutačno više od 80 posto plina dobiva iz Rusije preko Turskog toka. Unatoč najavama diversifikacije, ključni plinski energetski objekti u Srbiji, uključujući modernu elektranu-toplanu TE-TO Pančevo, i dalje su povezani s ruskim Gazpromom i Naftnom industrijom Srbije.
LNG terminal u Baru i plinske elektrane
Crna Gora, iako bez plinske mreže, postaje dio američkog LNG okvira kroz planove za terminal u luci Bar i buduće plinske elektrane. Crna Gora je, također, sudjelovala na američkom Transatlantskom plinskom sigurnosnom summitu u Washingtonu u veljači ove godine, gdje je potpisala zajedničku izjavu kojom je više zemalja središnje i južne Europe najavilo suradnju sa SAD-om u energetici.
Iako su američke tvrtke Enerflex i Wethington Energy Innovation još 2023. potpisale memorandum s Vladom Crne Gore o pripremi projekta, nije dogovorena opskrba LNG-om, definirane količine ili potpisani drugi ugovori. Podgorica je posljednjih godina podržavala projekt Jonsko-jadranskog plinovoda (IAP), koji bi povezao Transjadranski plinovod (TAP) u Albaniji s Hrvatskom, no on je još u idejnoj fazi.
Razmatra se niz plinskih elektrana snage od 50 do 400 megavata u Baru, Podgorici i Pljevljima, uključujući hibridne modele i prenamjene postojećih postrojenja.
“Sve razmatrane opcije su tehnički izvedive i ekonomski isplative”, prema studijama koje su za Elektroprivredu Crne Gore izradile japanska JERA i švicarski SS&A Power Consultancy.
Ovisno o kapacitetu postrojenja i izvoru opskrbe plinom, ulaganja se procjenjuju u rasponu od 233 do 362 milijuna eura.
Kosovo trenutačno izvan planova
Kosovo nema plinsku infrastrukturu i u potpunosti se oslanja na termoelektrane na ugljen. Projekt plinske interkonekcije sa Sjevernom Makedonijom bio je uključen u investicijski plan EU-a za Zapadni Balkan, ali je zaustavljen zbog, kako su naveli iz vlade, visokih troškova i strateškog fokusa na obnovljive izvore.
Plinovod bi Kosovu omogućio pristup plinu iz grčkih LNG terminala na Egejskom moru, a ideja je bila i izgraditi plinovod prema Albaniji.
“Ako i kada se tržišne okolnosti promijene i poslovno okruženje postane privlačnije, Ministarstvo energetike [SAD-a] bit će spremno pomoći u povezivanju američkih tvrtki s partnerima na Kosovu”, kazao je za RSE Joshua Volz, specijalni izaslanik američkog Ministarstva energetike.
Kosovo je odbilo uložiti oko 200 milijuna dolara američkog novca u plinsku infrastrukturu kroz program Millennium Challenge Corporation (MCC) i preusmjerilo je sredstva u baterijske sustave za pohranu.
Sjeverna Makedonija ključna karika južnog koridora
Skoplje trenutačno gradi novu plinsku infrastrukturu uz potporu Washingtona i Bruxellesa, nastojeći prekinuti desetljećima dugu ovisnost o ruskom plinu i pozicionirati se kao novo regionalno energetsko čvorište. Sjeverna Makedonija je članica NATO-a i kandidatkinja za članstvo u EU-u, pa je diversifikacija opskrbe postala i geopolitičko pitanje.
Ključna kogeneracijska elektrana TE-TO Skoplje, koja opskrbljuje glavni grad toplinskom energijom i proizvodi struju, ovisi o ruskom plinu i pod kontrolom je ruske grupacije Sintez. Skoplje je s američkim dobavljačima potpisalo memorandum o kupnji američkog LNG-a, ali detalji nisu javno objavljeni.
Plinovod Gevgelija-Negotino je u izgradnji i povezat će ovu zemlju s grčkim LNG terminalima, s početnim kapacitetom od 1,5 milijardi kubičnih metara godišnje. EU institucije financiraju projekt kombinacijom kredita i bespovratnih sredstava, dok se paralelno planira interkonekcija sa Srbijom, čiji bi radovi trebali početi 2027. godine.
“Sjeverna Makedonija planira izgradnju 67 novih energetskih objekata ukupne instalirane snage 4.416 megavata, uključujući jedno kogeneracijsko postrojenje u blizini Negotina”, kazali su iz Ministarstva energetike, rudarstva i mineralnih sirovina Sjeverne Makedonije za RSE.
Albanski LNG čvor na Jadranu
Albanija je u travnju 2026. potpisala strateški sporazum vrijedan šest milijardi dolara s američkom tvrtkom Venture Global i grčkom tvrtkom Aktor LNG USA koja kupuje LNG iz SAD-a za dugoročnu isporuku ukapljenog plina od 2030. godine.
Plan uključuje razvoj energetskog centra u Valoni s LNG terminalom i plinskom elektranom snage oko 380 megavata, uz povezivanje na postojeći Transjadranski plinovod (TAP) koji od 2020. godine vodi plin iz Azerbajdžana do Italije. Projekt podržava američka administracija, koja Albaniju vidi kao potencijalnu ulaznu točku za distribuciju američkog plina prema Kosovu, Sjevernoj Makedoniji i drugim dijelovima Zapadnog Balkana.
Albanija nema funkcionalnu unutarnju plinsku mrežu, a postojeća infrastruktura iz socijalističkog razdoblja uglavnom je neupotrebljiva. Za Albaniju, koja gotovo svu električnu energiju proizvodi iz hidroelektrana, izgradnja nove plinske elektrane bila bi sigurnosna rezerva u razdobljima suše i rastuće potrošnje.
“Rješenje za plinofikaciju Albanije je izgradnja Jonsko-jadranskog plinovoda (IAP) i povezivanje s LNG terminalom u Hrvatskoj, spajanje na Transjadranski plinovod (TAP) kojim stiže plin iz kaspijske regije te izgradnja LNG terminala i skladišta plina u Dumrei”, kaže Stavri Dhima s Europskog sveučilišta u Tirani, koji je 20 godina radio u Institutu za istraživanje nafte i plina u Fieru.
LNG terminal u luci Vlorë mogao bi biti plinsko čvorište za opskrbu Albanije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Kosova, a preko IAP-a i TAP-a plin bi mogao ići i za BiH i Italiju.
“Sama infrastruktura ne jamči energetsku sigurnost”, rekla je za RSE Sophie Corbeau iz Centra za globalnu energetsku politiku u Parizu, govoreći o planovima izgradnje novih LNG terminala, plinovoda i plinskih termoelektrana.
Corbeau je naglasila da zemlje koje žele smanjiti ovisnost o ruskom plinu moraju najprije osigurati i pouzdane dugoročne ugovore o opskrbi kod više drugih dobavljača.
