Kada je svojedobno objavio kako ulazi u izbornu utrku za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda ispred oporbene grupacije poznate i kao „Petorka”, Zdenko Lučić nije imao namjeru polemizirati s ostala dva jaka kandidata: Darjanom Filipović i Slavenom Kovačevićem.
Kandidata DF-a i „nasljednika” Željke Komšića Lučić uopće ne doživljava kao legitimnog kandidata, dok je u slučaju Darjane Filipović i on sam od početka shvatio da je njezin politički legitimitet suštinski ograničen i „projektiran”.
Zbog toga se Lučić odmah i bez pardona okrenuo prema onomu koji se u suštini o svemu pita, a to je, naravno, predsjednik HDZ-a BiH i HNS-a BiH – Dragan Čović, piše u svom blogu ugledni novinar i analitičar Faruk Kajtaz.
Kod Lučića, kao starog „sigurnjaka” koji raspolaže „informacijama” i „papirima”, nema nikakvih „predigri” ili „telefoniranja” prije nego što prijeđe na prave stvari. Sve ono što spočitava Čoviću javnost je manje-više svih ovih godina znala ili nagađala, ali prije njega nije bilo nikoga dovoljno odlučnog (pa i hrabrog!) da „neugodne istine” saspe moćnom Čoviću… ravno u lice.
On bi „ljutu travu na ljutu ranu”!
Lučić se opredijelio za taktiku jakih i iznenadnih udara nakon kojih Čović može samo reagirati u pokušaju nekakvog demantija ili sve prešutjeti. U oba slučaja razvoj situacije ide na ruku Lučiću i ljudima oko njega jer je jasno da se jedna ovakva „operacija” ne može provesti bez šire podrške i „ekipe” iza leđa. Čak i izvan BiH.
Sve što je do sada isplivalo u javnost pokazuje da je ova taktika dugo i pažljivo pripremana za Čovića, a ne za nekog kandidata kojega je predsjednik HDZ-a mislio isturiti da slavno politički pogine i onda bude nagrađen za svoju „žrtvu”.
Samom svojom pojavom, kao netko tko se smije suprotstaviti Čoviću i natjerati ga da se brani ili povlači, za njega, nelogične poteze, Lučić je u dobroj mjeri uzdrmao temelje stranačke armature koju je predsjednik HDZ-a BiH godinama brižljivo projektirao i gradio.
Osim toga, Lučić ne istupa (samo) kao predstavnik jedne političke (oporbene) grupacije nego kao netko tko praktički cilja na isto biračko tijelo, pa čak i cijelu stranku koja bi mu teoretski trebala biti „suparnik”.
Lučić se želi nametnuti (i čini se da mu to uspijeva) kao „pravi kandidat” HDZ-a, koji nije samo produkt stranačkih preslagivanja ili kalkulacija.
To je i logično jer između Čovića i Lučića nema suštinskih ideoloških razlika, ili ih možda ipak ima!?
Lučić misli kako je on originalni i nepatvoreni hrvatski nacionalist, dok je Čović za njega tek „bivši Jugoslaven” koji je pragmatično promijenio dres kada je shvatio da je u tome izvjesna politička budućnost.
Kandidat „Petorke” zato nema namjeru samo preoteti mjesto „pravog kandidata” nego i cijeli politički narativ legitimnog zastupnika hrvatskih političkih interesa u BiH.
Na kraju balade… možda ni Lučić ni Čovićeva kandidatkinja neće uspjeti u svojim nastojanjima, ali će ostatak izborne utrke biti iznimno zanimljiv. Kao nikada do sada!
Vrijeme Čovićeve „komotne pozicije” čini se kao davno svršeno vrijeme.
Ljuta trava je ove (izborne) godine baš rodila na hercegovačkom kamenjaru…
