Ovih dana navršilo se 50 godina od upada tzv. „Bugojanske skupine”, u kojoj je 1972. godine 19 vojno istreniranih hrvatskih iseljenika iz Australije upalo u tadašnju Jugoslaviju iz Austrije s ciljem da se oružanom borbom pokrene rušenje tadašnjeg komunističkog režima. Nekoliko tiskanih i elektroničkih medija osvrnulo se na tu epizodu koja je, naravno, u tadašnjim političkim i drugim okolnostima završila tragično za pothvat koji je s jugoslavenske strane imao kodno ime „Feniks”.
Jugoslavenska službena verzija bila je da se radi o čistoj terorističkoj akciji hrvatske neprijateljske organizacije iza koje je stajala, isto tako po toj terminologiji, teroristička organizacija sa sjedištem u Australiji – „Hrvatsko revolucionarno bratstvo”. Kasnije se po mnogim novim otkrićima ispostavilo da je operacija „Feniks” bila dobro razrađen udbaški posao koji je imao za cilj da se, nakon razračunavanja s vodećim čelnicima „Hrvatskoga proljeća” iz 1971. godine, pred međunarodnom javnošću diskreditira hrvatska politička emigracija kao najopasnija za očuvanje i stabilnost komunističke Jugoslavije.
Kao prvi argument u prilog tezi da se radilo o udbaškoj operaciji, a ne o izvornom projektu hrvatske političke emigracije koja je ionako bila puna udbaških agenata provokatora, bili su organizatori operacije „Feniks”. Dvojica udbaških agenata ubačenih u „Hrvatsko revolucionarno bratstvo” logistički su pripremili cijelu operaciju, angažirajući u njoj naivne hrvatske iseljenike, prije svega s područja Bosne i Hercegovine, spremne da se suprotstave moćnoj komunističkoj državnoj strukturi bez bilo kakvog logističkog kontakta s domovinom. Njih dvojica, od kojih je jedan bio Marko Mudronja koji se kasnije vratio u slobodnu Hrvatsku, gdje je nedavno i preminuo, nekoliko su dana u jednoj šumi u Austriji vojnom obukom pripremili naivne momke, ali kad je trebalo ući u Jugoslaviju, oni su ostali u Austriji.
Svojedobno je bivši udbaš, nedavno preminuli Marijan Kraljević, u jednoj emisiji na HTV-u izjavio da je tada kao jugoslavenski konzul u Frankfurtu čuo za pripremanje operacije pa je to dojavio u Beograd, ali mu je poručeno da se ne dira u to. Usput rečeno, krajem 70-ih godina Marijan Kraljević trebao je stupiti na dužnost generalnog konzula u Australiji, ali australska Vlada odbila je dati agreman za njega.
Vođa skupine od 19 članova bio je Ambroz Andrić, a u njoj je bio i njegov brat Adolf Andrić. Nakon ulaska u Sloveniju oteli su jedan kamion kojim su došli do Bosne, gdje su se i utaborili. Tada je već bila alarmirana milicija i teritorijalna obrana u operaciji koja je obuhvatila 20.000 ljudi, a nakon nekoliko dana međusobnih čarki u kojima je poginulo 15 pripadnika skupine, preostala četvorica su se predala. To su bili Vejsil Keškić, Đuro Horvat, Mirko Vlasnović i Ludvik Pavlović. Jugoslavenska strana imala je 15 poginulih. Prva trojica koja su se predala osuđena su na smrt i strijeljana, dok je Ludvik Pavlović osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Nakon raspada Jugoslavije Ludvik Pavlović je oslobođen, ali je pod sumnjivim okolnostima na početku Domovinskog rata ubijen.
Iako i danas mnogi smatraju „Bugojansku skupinu” istinskim pokušajem da se u Jugoslaviji oružanom borbom slomi komunistički režim kako bi se Hrvatska osamostalila u granicama bivše NDH, kako su se okolnosti dalje razvijale, sve je jasnije da je operacija „Feniks” bila djelo Udbe i KOS-a. Nju treba staviti u kontekst tadašnjeg vremena koje je obilježeno „Hrvatskim proljećem” kao istinskim pokretom za hrvatske nacionalne interese unutar komunističke, dakle totalitarne, federacije. To je bio početak destabilizacije režima, pa je komunističkoj oligarhiji u Jugoslaviji, ali i u samoj Hrvatskoj, trebalo ukazati na hrvatske nacionalne težnje kao opasnost za opstanak Jugoslavije koju je Zapad zdušno podržavao.
Najvažnija svjedokinja da je „Bugojanska skupina” bila projekt Udbe bila je supruga Ambroza Andrića, Ruža Andrić, koja je u sidnejskom emigrantskom tjedniku „Spremnost” objavila seriju članaka na tu temu, raskrinkavajući „Hrvatsko revolucionarno bratstvo” kao udbaški projekt. Između ostaloga, otkrila je i da je sestra Ambroza Andrića bila doušnica Udbe. Kasniji događaji samo su potvrdili duboku infiltraciju jugoslavenskih tajnih službi u hrvatske političke organizacije u Australiji. Najpoznatiji je slučaj tzv. „Sidnejske šestorke”, koja je lažno optužena za pripremanje niza terorističkih akata u Sydneyju.
Na temelju lažnog svjedočenja agenta provokatora s lažnim imenom Vico Virkez bili su osuđeni na visoke zatvorske kazne. Oni, međutim, još uvijek nisu u potpunosti pravosudno rehabilitirani. O njihovu slučaju svjedočio je američki agent John Schindler, bivši zaposlenik u najtajnovitijoj američkoj obavještajnoj agenciji NSA (National Security Agency) koja prisluškuje elektroničke razgovore u cijelome svijetu, te je otkrio vezu Vice Virkeza s tadašnjim jugoslavenskim generalnim konzulatom u Sydneyju. Što je još važnije, po njegovu svjedočenju, jedan visoki dužnosnik Udbe pohvalio mu se kako je to bila uspješna jugoslavenska operacija kako bi se u Australiji bacila ljaga na hrvatske iseljenike.
Vjekoslav Krsnik / Bezcenzure.hr
