U srcu Hercegovine, među kamenim ulicama i poljima koja pamte agresiju JNA na Bosnu i Hercegovinu, tinja pitanje koje ne da mira. Tko će odgovoriti za one koji više ne mogu tražiti pravdu? Pitanja koja se iznose nisu linč, to su zahtjevi za istinom, za otvorenom i nepristranom istragom. Ako je pravda temelj društva, onda je Ljubuški mjesto gdje taj temelj mora biti provjeren.
Je li Dragan Čović odgovoran za raketiranja 1992. godine? To nije retoričko pitanje. To je zahtjev da se otvore arhivi, da se provjere zapisi o zapovijedima, o logistici, o onima koji su iz zraka gađali civilne ciljeve, o onima koji su zapovijedali servisiranje zrakoplova i lansera raketa i bombi. Postoje optužbe i svjedočenja koja traže da se ne zatvaraju oči. Ako su optužbe neutemeljene, istraga će to pokazati; ako su istinite, pravda mora uslijediti.
Spava li mirno pred optužbama brigadnog generala Zdenka Lučića za ratne zločine nad civilnim stanovništvom, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini? Ne traži Lučić senzaciju, on traži odgovore koje Čović uspješno skriva desetljećima. Svaka optužba protiv javne osobe zahtijeva profesionalnu provjeru.
Imena koja u Ljubuškom odzvanjaju kao bolna sjećanja – Ante Šaravanja, Ante Sušac, Ivana Kraljević, Filip Kraljević, Radmila Bradvica, Krešo Granić – nisu statistika. To su ljudi čije su živote prekinule granate i projektili. Tko je iz zraka gađao te civile? Tko je servisirao zrakoplove koji su nosili te projektile? Tko je donosio odluke? Tko je davao otkaze ljudima koji nisu htjeli servisirati te zrakoplove i obavljati te servise, mimo Mostara, u Titogradu? Ako postoje zapisi o održavanju, opskrbi ili zapovijedima, moraju se iznijeti na svjetlo dana.
Zašto nisu procesuirani zločini JNA u Ljubuškom? Zašto su spisi nedostupni ili izgubljeni? Nestanak dokumenata nije samo administrativni propust, to je udarac na pravo žrtava na istinu. Ako je netko opstruirao istrage, tko i zašto je imao interes da se istina prikrije? Jesu li to Dragan Čović i njegovi poslušnici iz Ljubuškog?
Postoje i pitanja o lokalnim interesima i imovinskim vezama. Čiji su solarni parkovi na Bijači i Cernu? Tko su domaćini i sponzori Dragana Čovića u Ljubuškom? Kako je moguće da pojedinci optuženi za pronevjere ili sumnjive poslove ostaju zaštićeni kroz mandate i imunitete, kao npr. bivši gradonačelnik Nevenko Barbarić u pljački 2,5 milijuna maraka proračunskog novca (NATIVA sa zemljištem na Bijači)? Kako su nestali spisi iz Tužiteljstva ŽZH od tužiteljice Vesne Ćavar? Kakvu ulogu u prikrivanju kriminala ima unuk čelnika Srpske radikalne stranke u Grabu, a koji je sadašnji gradonačelnik Vedran Markotić? Kakvu ulogu u tome ima unuk posljednjeg sahranjenog pod petokrakom u Ljubuškom, ministar financija Toni Kraljević? Gdje i kada je završio Ekonomski fakultet i je li istina da mu je u svemu pomagao profesor iz Stoca, kojega on sada zauzvrat protažira u financijskog stručnjaka i gura u upravne i nadzorne odbore državnih poduzeća te u medije pod kontrolom? Posjeduju li obojica stanove u zgradi na kružnom toku u Ljubuškom? Kako gradonačelnik može samo u jednoj zgradi imati dva stana u dva mandata? Tko zna koliko ih još ima, gdje i u kojim mjestima? Ako su proračunska sredstva, državna i privatna zemljišta ili druge vrijednosti predmet kriminalnih radnji, sve to zaslužuje procesuiranje i istragu.
Promjene u javnom i kolektivnom sjećanju ljubuškog kraja također traže objašnjenje. Tko je i zašto preimenovao spomenik Ante Milasa žrtvama komunističkog režima iz „Spomenika udovicama Drugog svjetskog rata i poraća” u „Spomenik majci”? Prema povjesničaru Anti Čuvalu i istraživanjima Povjerenstva za istraživanje grobišta, bilo ih je 2360 na području općine, a nemaju dostojan spomenik? Je li sjećanje selektivno uređeno političkim interesima? Ne tražimo osvetu. Tražimo transparentnost. Tražimo da institucije rade svoj posao. Tražimo da se arhivi otvore, da se svjedoci saslušaju, da se forenzički dokazi analiziraju i da se konačno utvrdi istina. Pravda koja se odgađa često znači pravda koja se uskraćuje.
Pravda nije privilegija, pravda je pravo. Ako želimo da naša zajednica bude mjesto dostojno sjećanja i odgovornosti, moramo tražiti odgovore glasno i ujedinjeno. Ne tražimo linč, tražimo istinu. Ako je netko nevin, istraga će ga osloboditi. Ako je netko kriv, zakon mora djelovati. Sve je drugo izdaja sjećanja i ponižavanje žrtava, kako Drugog svjetskog rata i poraća, tako i onih iz 1992. godine. Ljubuški kraj i ljudi pretrpjeli su mnogo terora, od komunističkog režima u Drugom svjetskom ratu i poraću, pa sve do raketiranja 1992. godine. Stoga imamo pravo tražiti odgovore: zašto se nagrađuje agresor Čović? Zašto ga u obilasku njegovih feudalnih posjeda i zaštiti kriminalnim radnjama stečene imovine štite i pokrivaju gradonačelnik i ministar financija? To su pitanja na koja žrtve, oštećeni i svi građani Ljubuškog očekuju odgovore.
Ako uzmemo u obzir sve činjenice, jasno i nedvosmisleno možemo zaključiti kako su ratni zločini počinjeni nad civilnim stanovništvom na području Ljubuškog danas neraskidivo vezani i isprepleteni s partijskim kriminalom i otimačinom, kako državne, tako i privatne imovine.
Građanima Ljubuškog ostavljamo na razmatranje staru francusku izreku iz vremena buržoaske revolucije, koja kaže:
„Tko krade iz povijesti i iz javne blagajne, krade iz identiteta i krade budućnost naroda.”
Sandra Nižić / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
