Rezolucija o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini koja bi se trebala donijeti u Hrvatskom saboru idućeg tjedna, nije ništa drugo nego lijepo upakirana iluzija. Rezolucija koju ovih dana guraju Domovinski pokret iz Hrvatske i HDZ BiH predvođen Draganom Čovićem upravo je takav proizvod, predizborna magla, dizajnirana da se proda biračima uoči listopadskih izbora, bez stvarne namjere da promijeni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Jer kako vjerovati u politički zaokret dok se istodobno reproducira isti model upravljanja koji je godinama držao Hrvate u političkoj stagnaciji i motivirao ih u masovnom napuštanju stoljetnih ognjišta.
Najveći problem Rezolucije nije ono što piše, nego ono što se namjerno izostavlja. Nigdje se ne spominje činjenica kako Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju ustavom zajamčena prava, ali ih ne konzumiraju zahvaljujući politici Dragana Čovića. Ta prava nisu apstraktna, nisu simbolična, nisu na papiru, ona su operativna, primjenjiva i obvezujuća u slovu Washingtonskog i Daytonskog mirovnog sporazuma. Ako se ta prava ne koriste, ako se sustavno zanemaruju, ako se politički kapital pretvara u privatni financijski interes, onda problem nije u Ustavu.
Problem je u politici Dragana Čovića koji je odustao od zaštite prava hrvatskog naroda još 1991. i 1992. godine kada se svrstao na stranu Jugoslovenske narodne armije i izvršio agresiju na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj. A kako i neće kada se oduvijek izjašnjavao kao Jugosloven i na službenim dokumentima potpisivao ćiriličnim pismom.
Rezolucija to ne kaže. Rezolucija to ne smije reći. Jer bi time priznala da je godinama upravo Dragan Čović taj koji je zarobio HDZ BiH i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini bio ključni čimbenik u dezavuiranju ustavom zajamčenih prava Hrvata. On je osmislio i udrugu građana, takozvani Hrvatski narodni sabor, kojega sada u točki 8. Rezolucije ponovno pokušavaju predstaviti kao kolektivno i legitimno tijelo Hrvata u Bosni i Hercegovini, što je ponovno magla i laž.
U biti, navedena Rezolucija je još jedna od prijevara Hrvata Bosne i Hercegovine u režiji Srpskog sveta, s Jugoslovenom Čovićem u glavnoj ulozi. Rezolucija je napisana tako da zvuči snažno, ko fol domoljubno, ali ne i odlučno. Kad se makne retorička ambalaža, ostaje samo jedno, a to je praznina. Nema plana. Nema mehanizma. Nema rokova. Nema obveza. Nema političke odgovornosti. To nije dokument koji želi promijeniti položaj Hrvata. To je dokument koji želi promijeniti percepciju birača, barem do listopadskih izbora u Bosni i Hercegovini.
Rezolucija je još jedna u nizu predizbornih magli za bosanskohercegovačke Hrvate. Politička prava osporavaju im se godinama kroz trokut koji je svima poznat:
Beograd — preko ruskog interesa takozvanog Srpskog Sveta,
Dodik — operativni instrument,
Čović — Komšić kao partneri i pouzdanici Beograda.
To je mehanizam koji je proizveo stagnaciju, frustraciju i demografsku devastaciju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Rezolucija Hrvatskog sabora se toga ne dotiče. Ne imenuje problem. Ne imenuje aktere. Ne imenuje posljedice. Zašto? Jer bi time morala priznati da je upravo sadašnja politička arhitektura uključujući HDZ BiH s Jugoslovenom Čovićem na čelu, izvor tog problema. Ako je Rezolucija trebala biti povijesni dokument, onda je trebala sadržavati jednu ključnu rečenicu:
„Imovina Hrvata u Bosni i Hercegovini pripada hrvatskom narodu, a ne političkim kastama, interesnim mrežama, stranačkim strukturama, preciznije rečeno Draganu Čoviću i njegovoj rodbini.“
To bi bila stvarna poruka. To bi bio stvarni zaokret. To bi bio stvarni čin političke hrabrosti. Ali toga nema. Jer bi takva rečenica demaskirala one koji su Rezoluciju osmislili i preko Domovinskog pokreta potencirali i poslali u saborsku proceduru. Rezolucija je pamflet. Politički letak. Predizborni trik. Dokument koji želi stvoriti privid da se nešto radi, dok se zapravo sve ostavlja onako kako jest i da bude još gore za Hrvate u Bosni i Hercegovini.
Poštovane zastupnice i zastupnici u Hrvatskom saboru, Hrvati u Bosni i Hercegovini ne trebaju rezolucije koje služe kao marketinški alat tretirajući hrvatski narod u Bosni i Hercegovini kao maloumnike. Treba im politika koja koristi ustavom zajamčena prava u Bosni i Hercegovini, štiti imovinu u Bosni i Hercegovini, podržava institucije Bosne i Hercegovine, a ne blokira ih i prekida ovisnost o rusko-srpskim centrima moći. Sve dok se to ne dogodi, svaka rezolucija pa i ovaj performans ostati će samo dimna zavjesa za predizborne svrhe kao pokušaj Dragana Čovića da opstane na vlasti.
Preporuka Hrvatskom saboru i saborskim zastupnicama i zastupnicima je da ne predlažu i ne glasuju za Rezoluciju o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini koja ništa ne znači, koja neće ništa promijeniti, već će samo dodatno i bespotrebno zakomplicirati odnose u Bosni i Hercegovini pred nadolazeće o listopadske izbore.
Jedina korisna i učinkovita rezolucija koju bi trebali jednoglasno podržati u Hrvatskom saboru je da se ukaže biračima s prvom glasa u Bosni i Hercegovini, kako ih ne može legitimno predstavljati onaj tko je mijenjao nacionalnosti po potrebi, izjašnjavao se Jugoslovenom i potpisivao ćiriličnim pismom.
Jednako tako u Rezoluciji bi trebali preporučiti pod točkom 1. da na listopadskim izborima oni koji mogu glasovati za hrvatskog člana Predsjedništva BiH podrže Zdenka Lučića i stranke Petorke koje je okupio u cilju ostvarivanja prava Hrvata u Bosni i Hercegovini. Točka 2. Rezolucije bi trebala vladajućoj koaliciji i političarima iz Hrvatske koji nemaju pravo glasa u Bosni i Hercegovini preporučiti da više gestama, rezolucijama i poziranjem na fotografijama ne daju potporu čovjeku koji je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini zavio u crno počinjenjem kaznenih djela ratnih zločina, ratnog profiterstva i gospodarskog kriminala koji provodi zajedno s članovima svoje obitelji posljednjih 20 i više godina.
Ivan Kovačević / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
