Završeni su još jedni izbori u Bosni i Hercegovini. Dok pobjedničke stranke proslavljaju mandate, a mediji trube o postocima i novim skenerima, stvarna statistika s terena je poražavajuća: izlaznost je pala na povijesni minimum od oko 42%. Od fiktivnih 3,4 milijuna birača, na izbore je izašlo jedva 1,43 milijuna ljudi.
Gdje su nestali ostali? Odgovor je surov – većina njih su već porezni obveznici Njemačke, Hrvatske Slovenije i Austrije, pobjegli od realnosti u kojoj sindikalna potrošačka košarica iznosi 3.810 KM, dok cijene na policama skaču i do 100%. No, tko je onda izabrao novu-staru vlast?
Ove izbore je dominantno odlučila interesno povezana stranačka mašinerija od oko 700.000 do 800.000 ljudi. To su čisti proračunski korisnici i zaposlenici privatnih tvrtki uvezanih u lanac javnih tendera. Vođeni parolom „neka sve poskupljuje, samo da je meni državni posao siguran“, izašli su na birališta i zacementirali status quo. No, u najvećem ekonomskom paradoksu modernog doba, proračunski korisnici su zapravo potpisali vlastitu propast.
Mašina za uništavanje novca i Londonska omča oko vrata
Domaći novac je odavno presušio. Nakon privatizacijske pljačke i gašenja industrijskih giganata, politička elita je, kako bi kupila socijalni mir, posegnula za najopasnijim oružjem – zaduživanjem na Londonskoj burzi.
Republika Srpska (SNSD): Zadužila se za stotine milijuna eura uz kamatnu stopu koja raste i do 6,5%, uzimajući nove, skuplje kredite samo da vrati kamate na stare dugove.
Federacija BiH (Trojka – SDP, NiP, NS, HDZ BIH): Krenula je istim stopama, lansirajući euroobveznice teške preko 2,2 milijarde KM kroz burzanske operacije za krpanje proračunskih rupa.
Taj novac se ne troši na tvornice, već na isplatu lažnih predizbornih obećanja o minimalcima i mirovinama od 1000 KM. To je balon od sapunice koji ima točno određen rok trajanja.
Pakleni plan vlasti: Beskonačni krug novih dugova
Netko će pitati: Pa zašto bi političari stali na ovome, zašto se jednostavno ne zaduže ponovno za 8 godina i tako unedogled krpaju rupe? To je upravo ono što oni svjesno planiraju. Kada ovi krediti stignu na naplatu, vlasti neće imati novca za vraćanje glavnice, pa će u Londonu uzeti novi, još veći kredit da bi vratili stari dug.
Ali u ekonomiji nema besplatnog ručka. Svaki idući krug zaduživanja donosi stravično veće kamatne stope (od 8%, 10% ili više) jer međunarodne banke vide da BiH klizi u propast i traže ogroman profit za svoj rizik.
To znači da država ulazi u spiralu smrti – uzimamo dvostruko više novca samo da pokrijemo kamate, dok realna privreda gubi i zadnji atom snage. Taj proces ne traje vječno; on samo odgađa trenutak eksplozije za par godina, čineći konačni pad stopostotno smrtonosnim za cijelo društvo.
Anatomija „Grčkog scenarija“: Kako izgleda slom u praksi?
Kada taj krug novih zaduženja dođe do zida i investitori konačno kažu „dosta, ne damo više ni marke“, nastupa Grčki scenario.
Mnogi građani misle da je to samo dosadni pojam iz vijesti. Nije. To je slikovit prikaz potpunog društvenog pakla. Bosna i Hercegovina, za razliku od Grčke, nema Europsku uniju iza leđa da je spašava i upumpava stotine milijardi eura. Mi smo ostavljeni sami na milost i nemilost stranim bankama.
Kada taj trenutak nastupi, u praksi se događa sljedeće:
Zatvaranje banaka i blokada računa: Preko noći, država proglašava “bankarski odmor” kako bi spriječila ljude da u panici podignu svu svoju ušteđevinu. Banke se zaključavaju, a vaši računi postaju nedostupni.
Surovi limiti na bankomatima (60 eura dnevno): Baš kao u Grčkoj, ispred bankomata se formiraju kilometarski redovi u kojima ljudi stoje satima. Država uvodi limit – dnevno možete podići maksimalno 60 eura (oko 120 KM) svog rođenog novca. Elektronska plaćanja i kartice prema inozemstvu se gase.
Prisilna pljenidba PDV-a: Prema zakonu o vanjskom dugu, prve marke od svakog kupljenog kruha, mlijeka ili goriva automatski se skidaju na računima Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) i idu izravno stranim investitorima u London. Proračuni entiteta i županija ostaju prazni.
Precizan slijed pakla: Tko PRVI strada i tko plaća ceh?
Kada proračuni presuše zbog prisilne naplate duga, nastaje zabluda da svi ispaštaju jednako. To je laž. Politička i tajkunska elita koja je pokrala milijarde kroz tendere bit će materijalno osigurana i zakonski zaštićena – jer loša ekonomska politika i zaduživanje zemlje po našem zakonu nisu kazneno djelo.
Ceh bankrota se prebija preko leđa najslabijih, a slijed događaja izgleda ovako:
Udar na proračunske “male” službenike: Glavni šefovi, ministri i direktori agencija zakonski će zaštititi svoje visoke koeficijente.
Ceh će platiti obični referenti, daktilografi, tehničko osoblje i šalterski radnici u općinama i ministarstvima. Njihove plaće će preko noći biti linearno srezane za 15% do 30%, uz potpuno ukidanje toplog obroka, regresa i naknada za prijevoz.
Slom prosvjete i zdravstva: Plaće učiteljima, profesorima i medicinskim sestrama drastično se smanjuju. Škole se zimi zatvaraju zbog nemogućnosti plaćanja grijanja i struje. Bolnice postaju prazne zgrade bez osnovnih medicinskih sredstava – pacijenti moraju sami kupovati sve, od zavoja i šprica do skupih lijekova.
Komunalni krah i poskupljenje režija od 100%: Javna poduzeća (Vodovodi, Komunalno) ostaju bez proračunskih dotacija. Da bi preživjela, ona moraju drastično podići cijene – voda, struja i odvoz smeća poskupljuju dvostruko. Istovremeno, običnim radnicima na terenu (vodoinstalaterima, monterima, čistačima ulica) plaće se zakucavaju na goli minimalac.
Konačni slom mirovina: Mirovinski fond, koji više nema dotacija iz polupraznog proračuna i gubi radnu snagu koja bježi vani, ulazi u kolaps. Mirovine počinju kasniti tjednima, pa mjesecima. Umjesto obećanih 1000 KM, mirovine se zakonski zamrzavaju ili smanjuju za 20%, čime su umirovljenici izravno gurnuti u borbu za goli život na rubu gladi.
Sramotna šutnja akademske zajednice: Postoje li akademici ili samo kupljene diplome?
Dok država galopira prema zidu, postavlja se ključno pitanje: Zašto akademska zajednica u BiH šuti o ovom ekonomskom zločinu?
Postoji li ta zajednica uopće ili je svedena na skupinu uplašenih, kupljenih i povlaštenih pojedinaca?
Ako čovjek s osnovnom školom i zdravom logikom na temelju ugašenih tvornica i masovnog odlaska radnika može predvidjeti slom proračuna, nemoguće je da profesori ekonomije, dekani i članovi akademija znanosti to ne vide. Pa ipak, iz njihovih udobnih kabineta vlada grobna tišina.
Objašnjenje je prosto i bolno:
polovica te „elite“ sjedi na proračunskim sisama, dok je druga polovica do fotelja došla preko kupljenih i prepisanih diploma. Fakulteti i akademije su pretvoreni u stranačke baze u kojima profesori ne smiju progovoriti o Londonskoj burzi i kamatama jer bi izgubili svoje visoke proračunske koeficijente.
Umjesto da budu prva linija obrane naroda i struke, naši akademici izabrali su kukavički komfor, glumeći da ne razumiju mehanizme koji nas vode u dužničko ropstvo.
Kada dugovi stignu na naplatu, pravna moć međunarodnih ugovora pomet će domaće zakone o ekologiji. Strani investicijski fondovi neće dolaziti s bagerima ilegalno u gluho doba noći – oni će doći s pravomoćnim presudama međunarodnih sudova i preuzeti naše elektroprivrede, izvore vode i šume u zamjenu za dugove. Političari jednim potezom pera u Londonu prodaju cijeli sliv neke rijeke za idućih 50 godina. Borba na terenu gubi smisao ako se na izborima dopušta financijsko ropstvo.
Je li vrijeme za revoluciju prije provalije?
Ako sustav inženjera šalje u zatvor zbog srušenog mosta, a vozača zbog nepažnje, vrijeme je da i političari počnu odgovarati za uništavanje sudbina milijuna ljudi.
Budući da je pravni sustav nakaradan i skrojen da štiti političku klasu, klasični sudovi nam neće pomoći.
Zaključak: Ceh kratkovidnosti
Ovi izbori su bili posljednja opomena. Dok god proračunska mašinerija glasa za privid sigurnosti i politiku „zaduži se u Londonu da preživimo do sutra“, ona aktivno ispisuje kartu u jednom smjeru za svoju djecu.
Kreditori iz Londona ne opraštaju dugove, oni dolaze po sve što imamo, a na mladima svih nacionalnosti je da odluče hoće li to mirno promatrati ili će pokrenuti val koji će pomesti ovaj nakaradni sustav vrijednosti.
Tihomir Šarac
