Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine ponovno je pokazalo zašto se sve češće doživljava kao tijelo koje više brine o nadzoru političkog govora nego o zaštiti demokratskih standarda. Najnoviji pokušaj da se brigadni general Zdenko Lučić kazni s 4.500 KM zbog Facebook statusa o Draganu Čoviću, nije ništa drugo nego opasan eksperiment testiranja granica političke cenzure pod krinkom “preuranjene kampanje”.
U cijeloj toj epizodi jedino su se Vanja Bjelica‑Prutina i Suad Arnautović ponijeli kao ljudi koji razumiju što znači demokracija. Oni su upozorili kako se Facebook status brigadnog generala Zdenka Lučića ne može smatrati izbornom kampanjom te kako bi sankcioniranje ovakve vrste kritike političara nositelja javnih dužnosti predstavljalo cenzuru i ugrožavanje slobode izražavanja. Bjelica-Prutina je jasno navela kako ovakvo izražavanje nije govor mržnje niti predstavlja izbornu promidžbu. Jasno i nedvosmisleno je uputila Dragana Čovića da svoja prava potražuje putem suda ako ovo smatra klevetom. Stav Bjelice-Prutine i Aranutovića je bio jasan: kritika političara nije kampanja, nego temelj slobode govora. Oni su jedini u SIP‑u koji su imali hrabrosti reći da bi sankcioniranje političke kritike otvorilo vrata represiji i pretvorilo SIP u regulator političkog mišljenja. To je ono što se zove integritet.
Svima u Bosni i Hercegovini, a i šire je jasno kako se Čović neće odlučiti na dokazivanje klevete kroz sudski postupak, jer bi u njemu Lučić dokumentirano dokazao svoje Facebook tvrdnje, a eventualna presuda bi bila temelj za daljnje razmontiranje lika i (ne) djela Dragana Čovića.
Suprotno tome, dio SIP‑a predvođen ljudima koji očito imaju političke mentore, pokušao je progurati kaznu koja bi u praksi značila da se svaka negativna rečenica o političaru može proglasiti “kampanjom”. To je model koji podsjeća na najtvrđe komunističke prakse, gdje se kritika vlasti tretirala kao prekršaj, a institucije su služile kao produžena ruka partije. U tom kontekstu posebno je problematična uloga Vlade Rogića, nekad imenovanog glavnog tajnika HDZ‑a, danas člana SIP‑a. Čovjek koji je karijeru gradio u sustavu državne bezbednosti komunističkog sustava, sustavu koji je gušio slobodu govora i politički pluralizam, a sada sjedi u tijelu koje bi trebalo štititi demokratske procese. On je živi dokaz da je lustracija bosanskohercegovačkog društva bila nužna, jer bez nje bivše strukture moći iz komunističkog sustava i dalje ostaju u institucijama Bosne i Hercegovine i nastavljaju reproducirati iste obrasce, nadzor, strah, klijentelizam i političku lojalnost umjesto profesionalnosti i poštivanja pozitivnih zakonskih propisa. Primjer glasovanja o Lučićevom Facebook statusu nam kazuje kako se lustraciju moralo provesti kako bi se štitila sloboda govora, a izostanak lustracije omogućava cenzuru koju Rogić i ekipa provode po naputku Čovića. I onda upravo takvo tijelo pokušava kazniti političku kritiku, teško je ne vidjeti kontinuitet. Kako će Vlado Rogić koji je radio za službe komunističkog sustava štititi nečija temeljna ljudska prava i slobode kada je on produkt jugoslovenskog komunističkog sustava koji nikada nije bio sustav koji je štitio ljudska prava. To je bio sustav koji je ograničavao ljudska prava, selektivno primjenjivao i koristio kao deklarativni ukras. Pojedini članovi SIP-a kritiku Čovića koja nema veze s izborima smatraju kao u komunizmu „neprijateljskom djelatnošću“.
Kako bi apsurd bio veći, Rogićev sin Teo je savjetnik – voditelj Ureda Dragana Čovića u Parlamentarnoj skupštini BiH. Rogić mlađi je prethodno bio državni službenik u Tajništvu Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine. Svoje mjesto u državnoj službi zamrznuo je dok obavlja dužnost u Uredu Dragana Čovića. To je klasični sukob interesa, i to ne samo formalni nego suštinski: kako građani mogu vjerovati u nepristranost SIP‑a kada član Povjerenstva ima izravnu obiteljsku vezu s najmoćnijim političarem kojeg SIP istovremeno razmatra u svojim predmetima? S obzirom da je sin postao Voditelj Ureda-savjetnik Dragana Čovića, Vlado Rogić je praktično u sukobu interesa. Vlado Rogić je član SIP-a već više mandata. Prije dolaska u SIP Čović ga je bio instalirao na mjesto Zamjenika direktora Agencije za zaštitu osobnih podataka BiH. U Mostaru Vladu Rogića pamte po nelegalno izgrađenom objektu koji se nalazio dozidan uz zgradu na križanju ulica Splitska i Kralja Tomislava. Nelegalni objekt je uklonjen prije nekoliko godina, a i tada je Rogić bio član SIP-a. Zanimljivost je kako je nekih dvadesetak i više godina član Središnjeg izbornog povjerenstva primao najam za nelegalni objekt u kojemu su se mijenjale djelatnosti od cvjećarnice do brzogriza, a koji je na kraju uklonjen po nalogu Grada Mostara.
Obrasci u postkomunističkim društvima se nastavljaju kroz takozvane reciklirane kadrove. Slučaj Vlade Rogića i njegovog sina Tea pokazuje kako se stari obrasci moći pretvaraju u nove oblike sukoba interesa. Otac u regulatornom tijelu, sin u uredu političara, predsjednika partije. To je tipičan kontinuitet političkog nadzora koji nam je komunistički sustav ostavio kao naslijeđe. Sustav koji danas nadziru preko političkog tijela, jer su svi članovi postavljeni stranački u Središnje izborno povjerenstvo. Time jasno potiču:
-konformizam,
-strah od autoriteta,
-ovisnost o državi,
-pasivnost,
-izbjegavanje odgovornosti,
-šutnju kao oblik preživljavanja.
Navedeni slučaj Facebook obraćanja javnosti na profilu brigadnog generala Zdenka Lučića i odluku Središnjeg izbornog povjerenstva Bosne i Hercegovine je bitno promatrati kritički zato što se kroz SIP obrasci ponašanja iz komunističkog sustava i dalje pojavljuju kao:
-pokušaji cenzure
-politički pritisci na SIP,
-sukob interesa,
-stranačko kadroviranje,
-selektivna primjena zakona,
-nadzor medija.
„Izborna povjerenstva i birački odbori su neovisni i nepristrani u svome radu. Član izbornog povjerenstva ili biračkog odbora neće sudjelovati u donošenju odluke kada taj član ili član njegove uže obitelji ima osobni ili financijski interes, ili ako postoji drugi sukob interesa, koji može dovesti u sumnju njegovu sposobnost djelovati nepristrano. Članovima uže obitelji smatraju se članovi obitelji u smislu članka 15.7. stavak 2. ovog zakona“ navedeno je u članku 2.1 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.
U članku 15.7 na koji upućuje ovaj članak navedeno je kako su članovi uže obitelji: bračni drug, djeca i članovi domaćinstva prema kojima se ima zakonska obveza uzdržavanja.
S obzirom da je uži član obitelji člana SIP-a Vlade Rogića, zaposlen u Uredu predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića, ovaj član SIP-a mora se izuzeti prigodom odlučivanja o svim pitanjima koja se odnose na Dragana Čovića i HDZ BiH.
Konkretni slučaj razotkriva ono što mnogi već dugo govore: Središnje izborno povjerenstva nije problem zato što provodi zakon, nego zato što ga selektivno tumači. Jedne se štiti, druge se kažnjava. Jednima se dopušta politički nastup, drugima se isti sadržaj proglašava “negativnom kampanjom”. To nije pravna država, to je politička matematika.
Set od 5+2 uvjeta koje je međunarodna zajednica postavila Bosni i Hercegovini kao preduvjet za zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR) i prelazak u fazu pune demokratske odgovornosti, govori kako država mora pokazati da je sposobna funkcionirati bez tutorstva, a to je moguće samo ako su ljudska prava i sloboda govora stvarni, a ne deklarativni.
Program 5+2 traži depolitizaciju institucija što u Središnjem izbornom povjerenstvu nije slučaj. Ako SIP pokušava ograničiti slobodu govora kao u slučaju Facebook profila brigadnog generala Zdenka Lučića, ako se toleriraju sukobi interesa, ako se kritika vlasti tretira kao prekršaj, onda nam je jasno da država nije spremna za zatvaranje međunarodnog nadzora. Iz gornjeg primjera svima može biti jasno, zašto Čović i Dodik žele da OHR više ne djeluje u Bosni i Hercegovini?!
Zato je stav Vanje Bjelice‑Prutine i Suada Arnautovića važan. Oni su pokazali da Središnje izborno povjerenstvo može biti institucija koja štiti slobodu govora, a ne aparat za discipliniranje nepodobnih. Ako se njihovi glasovi ušutkaju, Središnje izborno povjerenstvo će postati ono što nikada nije smjelo postati: instrument za nadzor političkog izražavanja, a to je put
Sandra Nižić / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
